Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda

Autor: Marjan Gašljević

Veliki hrvatski pjesnik A. B. Šimić znao je bodriti čovjeka da ostane u svojoj ljudskoj biti i dostojanstvu, šaljući mu plemenitu i humanu poruku: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda.“ Želio nas je nadahnuti da težimo visokim ciljevima i da ih slijedimo ma koliko put do njih bio težak jer tako ćemo, ako posrnemo, znati da smo puno postigli. 

Na ovo razmišljanje potakli su me neki, pa kazao bih i sporedni, marginalni događaji na hrvatskoj političkoj sceni. I ako smo odavno navikli da u hrvatskoj političkoj bari i među njezinim vinovnicima uopće nema niti ljudskosti, niti dostojanstva a još manje plemenitosti i humanosti. I taj nedostatak svima nam je postao toliko normalan i prihvatljiv da se, čak, osjećamo frustrirano ako u nekom trenutku svojoj okolini pokažemo da se u nama skriva crvić humanosti, empatije, ljudskosti, plemenitosti i solidarnosti. Istovremeno, usprkos nedostatku svih tih vrednota, uredno se kunemo u svoje vjerničko poslanje izvikujući poruke ljudske vrijednosti. 

Čitam naslovnice koje „zovu“ na čitanje teksta ispod kako se „HDZ-ovci izruguju Čačiću da prijeti praznom puškom,“ aludirajući na ovog starog, davno ofucanog političara čije je vrijeme i čije su politike odavno prošle, a koji im je držao ljestve dok im je to trebalo. Da Čačić zbilja prijeti praznom puškom to je već dulje vrijeme poznato samo što je bio toliko marginalan i sporedan lik u Plenkovićevoj većini da ovaj nije htio trošiti vrijeme baveći se s njim. I sam je to znao ali se je, nekako, držao svog uvjerenja sve misleći da će mu Plenković, bar na ime starih zasluga, pokloniti „pogled“. Tužno je što nakon toliko dugo godina provedenih u visokoj politici nije prihvatio činjenicu da u politici nema „starih zasluga“ već se uvažava samo čvrsto stisnuta šaka oko tuđih jaja. 

I dok se Čačić, tako, koprca u svojoj novoj nebitnosti puk se je okrenuo novoj političkoj vedeti koju su iznjedrili vladajući učvršćujući svoju većinu. 

„Vječiti penzioner Hrelja.“ 

Ovaj dugovječan lik u hrvatskoj politici od trenutka kada je iskočio iz pulski sindikalističkih cipela pravo u saborske klupe predstavljajući se „predstavnikom hrvatskih umirovljenika“ za kojeg je glasalo upravo toliko umirovljenika da broj glasova nije bio dostatan niti za predstavnika ulaza manje zagrebačke zgrade. On, u stvari, nikada samostalno nije izašao pred glasače već se je uvijek uspješno šlepao u nekim koalicijama koje su vukle meinstreem stranke, ono, „ne bilo treba“. Kroz sve to vrijeme lik je bio vrlo uspješno cijeli jedan dan umirovljenik i to samo da bi konzumirao pravo saborske mirovine u vrijeme promjena pravila saborskih umirovljenika. 

Najtužnije u cijeloj priči je što taj lik nikada u niti jednom trenutku nije dijelio sudbinu umirovljenika koje, kao, on predstavlja. Nikada taj nije u životu ništa radio za razliku od stotina tisuća hrvatskih umirovljenika ali će za to inkasirati njihovu četverostruku mirovinu s hrpe u koju su oni, za razliku od njega, godinama dometali. 

I poslije svega lik bez imalo stida kaže u kamere: „Možete me nazivati kojim hoćete nadimcima ja sam svejedno ponosan na svoje djelo.“ 

E Hrelja, Hrelja, ti se nisi spotaknuo kao u Šimićevoj „Opomeni“ pa uvidio što si postigao, ti si prevario stotine tisuća glasača i pokazao da si bio nitko i ništa i da ćeš to ostati. Učini onima poslije tebe bar jednu uslugu, odnosno nešto korisno od tebe, i napiši si za života epitaf: „Ovdje počiva onaj koji se nikada nije umorio.“