Autor:Miroslav Šantek
NAZVAO JE SAŠA. Bio je prilično uzbuđen. Kaže, dogodila se prava priča. Neočekivana i svjetska. I poziva me da budem i sam dio tog događaja. Ovaj pravoslavni pop, Saša Umićević je već duže vrijeme vrlo poznata osoba u Petrinji i cijeloj Baniji dokle seže njegova parohija. Dečko u tridesetim godinama,suprug, otac, vrlo radišan, vrlo pokretljiv, kažu pošten i dobar – mnogima je pomogao. Ukratko rečeno, doista ne postoji nadaleko ovako “terenska” osoba ni sa pravoslavne ni katoličke strane crkve, koja na svakodnevnoj bazi hodočasti svojim vjernicima i pokušava riješiti njihove duhovne i materijalne probleme, pogotovo u ovo korona – postpotresno vrijeme naših života.O njegovim djelima se čulo daleko od Petrinje, pa je tako nedavno gostovao i u programu državnog radija, gdje ga je voditelj pitao da kakvu muzičku podlogu po njegovom izboru puste u eter, a on reče: Partibrejkerse. Tamošnja ekipa se iznenadila i zbunila. Partibrejkerse nisu pustili već neku lošu i teško probavljivu zamjenu.
DOGOVORILI SMO SE U POLA DEVET UJUTRO. Naći ćemo se ispred kućnog broja 8 u središtu Petrinje u Kučerinoj ulici. Sunce se ubrzano dizalo, vrućina je od rana jutra postajala nesnošljiva, a ovom ulicom vozači su psovali sve živo naletavajući na prometni znak nasred ceste ispod kojeg je duboka rupčaga koju danima nitko ne krpa i gdje je prometna situacija vrlo teška i stvaraju se male kolone vozila. Ovdje, na nekoj privatnoj kući katnici visi hrvatska zastava i službena ploča na kojoj piše da je ovo trenutna lokacija Srednje škole Petrinja. Tužan prizor. Saša je došao u svom “radnom odijelu” – karakterističnoj crnoj halji ispod koje čovjek na ovoj vrućini prokuha. Ušli smo u nečiji, dojučer, privatni prostor, uspeli se strmoglavim drvenim stepenicama na kat kuće gdje nas je u nekom međuprostoru koji sada služi kao knjižnica bez knjiga dočekala Kristina Andlar, školska knjižničarka koja je u rukama držala pravo blago – šest starih knjiga koje nitko od njih nije mogao odgonetnuti, jer sve su napisane nekim čudnim jezikom. Mrtvim.
MILAN ORLIĆ RAŠĆIŠĆUJE SVOJ RADNI STOL i na njega postavljamo debele, stare knjige. Saša ih uzima u ruke i njegovim licem se raširio osmijeh. Počeo nam je čitati. Neke biblijske teme napisane na crkvenoslavenskom jeziku kojeg on jako dobro razumije. Knige su stare preko 150 godina, tiskane su u Moskvi i Beču i vrijedan su knjižni crkveni materijal petrinjske parohije sv. Spiridona, uz katoličkog sv. Lovru, nebeskog zaštitnika Grada Petrinje. Kako su se našle u knjižnom fondu Srednje škole Petrinja, ne zna se, ali je najvjerojatnija pretpostavka da ih je netko sklonio na sigurno početkom četrdesetih godina kad se u vihoru rata usred Petrinje rušila pravoslavna crkva sv. Spiridona. Ove su, kako Saša kaže, isključivo bogoslužbene knjige vrlo velike povijesne vrijednosti. Njihov trag postoji u zapisima iz 1926. u petrinjskoj parohiji kad su službeno uvedene u crkvenu građu, a sve do danas se o njima nije ništa znalo. Pravo čudo je da su se uopće ukazale na životu i to ovdje, na stolu ureda ravnatelja Srednje škole – Milana, koji je od samog potresa u velikim problemima. Baš kao i svi njegovi profesori, osoblje, učenici, roditelji, a i cijela Petrinja. Stara, prepoznatljiva, nadaleko poznata i čuvena zgrada škole je nastradala. Neupotrebljiva je s crvenom oznakom. Svaki Petrinjac će reći da ako nemate školu, nemate ni grad.Otići će ljudi negdje gdje je ima. Svaki Petrinjac se vodio i zdravom logikom koju bi i sam napravio – poslao bi novac i brigade radnika da naprave školu- jer doista, što je važnije od toga? Ali ništa od toga se nije dogodilo. Banski dvori ne misle na taj način. Sve to na njihov način ide presporo. U ovom konkretnom slučaju, uopće ne ide. Ali Milan se ne da. Očajnički pokušava darovani prostor od strane Gavrilovića – zapuštenu armirano-betonsku konstrukciju negdašnje OŠ Dušan Ćorković i TPC-a, obnoviti i pripremiti za već ovu školsku godinu na jesen.Prikuplja donacije na sve strane, bori se, sa svojim djelatnicima praktički svakodnevno uređuje taj prostor. Kaže da vjeruje da će uspjeti.
KRISTINA ANDLAR JE PRONAŠLA OVO BLAGO. Ona već godinama staru arhivsku građu pohranjenu u školi, pogotovo na tavanu popisuje i arhivira, a slijedom potresa stvari su se bitno ubrzale jer je nakon udara konzervatorski odjel iz Siska obilazio školu radi utvrđivanja štete i daljnje sanacije i primjetili su da postoji knjižna arhivska građa i preporučili da se knjige pohrane negdje dok se škola ne obnovi. Te knjige su kulturno dobro i odlučeno je da bit će pohranjene u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu do daljnjeg. Tako je pred Kristinom bio veliki zadatak jer mnoge knjige su pisane na njemačkoj gotici, a u kutijama je pronašla i ove knjige za koje je pretpostavila da bi mogle pripadati Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Poslikala ih je, poslala parohu, a on je odmah prepoznao o čemu se radi. I tako je Srednja škola Petrinja pripemila službeni dokument koji je s potpisan i knjige su predane pravom vlasniku. Saša se iz srca zahvalio na ovom velikom duhovnom i kulturnom blagu koje će biti pohranjeno u eparijskom muzeju u Karlovcu i biti izložene javnosti. Uzeo ih je u ruke i odnio. Izašli smo ponovo na uzavrelu Kučerinu. Temperatura je rasla nesnošljivo brzo. Pored nas je prošao automobil ukrašen navijačkim zastavicama. Vozač nije mogao ni pretpostaviti kakvo se knjižno blago nalazi u Sašinim rukama, a još manje je mogao naslutiti da će naši nogometaši odigrati tako traljavo i blijedo u dalekoj Škotskoj.