Opak dan

Autor: Marjan Gašljević

Ma, svatko će pomisliti da se ova „opakost“ odnosi na današnju nesnošljivu vrućinu. Koliko god bila opaka i teško izdržljiva posebno za nas „starije i osobe s komorbiditetima“ nekako mi je danas samo kulisa događanja kojima sam bi, politički kazano, na marginama. Sunce nemilosrdno prži, a na padajućoj ikoni čitam službenih 36 celzijevaca. Pogled preko Petrinje prema Hrastovačkoj Gori i, tamo lijevo, Klinac gradu zamućuje intenzivna crvenkasta izmaglica za koju kažu meteorolozi da je afrička pustinjska prašina. Što se više od toga u jednom danu može sjebati? E može. 

Supruga mi treba napraviti krvne nalaze. Uslužna sestra kod obiteljskog liječnika spašava je da ju ne moraju više puta „pikati“ pa uzima uzorke krvi koje će slati iz ambulante, a u epruveticu natoči i krv koju treba odnijeti u bolnički labos. Još za relativne hladovine oko 7.15 supruga veselo sjeda u auto da bi skoknuli do bolnice gdje će ostaviti uzorak. Taman, planiramo, za to nam treba petnaestak minuta a onda ćemo na placu, za hladovine, posrkutati prvu jutarnju kavu i obaviti dnevni šopig. Tu srećemo i jednu našu prijateljicu koja, isto tako planira „brzinsku“ analizu krvi i jednog dragog prijatelja još iz Rata s istim namjerama. Na žalost oboje su s teškim oboljenjima što ih ne prijeći da radosno popričamo. 

Bolnički labos u podrumu Novog paviljona a ispred u hodniku pedesetak pacijenata koji vrijeme krate u međusobnim svađama oko reda. Supruga pokuša ostaviti epruveticu na prijemu međutim, ne lezi vraže, nema preko reda. Mora uzeti broj i čekati. Broj 51 u zagušljivom hodniku naguranom pacijentima. Pristiže i spomenuti dvojac. Bez obzira na izuzetno teške maligne dijagnoze moraju uzeti broj i čekati. Nakon desetak minuta spomenuti prijatelj posivi u licu i složi se uza zid. Deseci pogleda iz reda govore: „E nećeš preko reda makar i crko tu.“ Došao je malo k sebi i strpljivo nastavio čekati sa svojim brojem oko šezdeset. Mene je supruga „otpravila“ na čekanje i kavu kod Alena gdje sam ostavi i parkiran automobil. 

Sjednem, tako, u debelu hladovinu kafića a uslužni mi konobar uz dobru kavu pokuša još gratis „uvaliti“ neki domaći, voćni kolač. Iza mene za stol uvališe se dva postarije lika. Pedeset i neka. I počeše priču. E jebeš dan. 

Pričljiviji je vlasnik taxi prijevozničkog poduzeća: „Eee, bona, da bih otvorio firmu morao sam ti ja završiti školu. Jebote ja, završim ti ja za prometno saobraćajnog tehničara. Eee, ne bi više nikad išao u Mostar ubio me taj put. Otišao dolje, položio i jedva se isti dan vratio. Jebena, bona, ona cesta po onim čuketinama. Al’, jebiga, odeš jedamput, platiš i sada mogu raditi i na tehničkom pregledu vozila. Nego, moram provjeriti, ako zatvorim firmu koliko moram biti na birou da je opet otvorim i uzmem onih 140 iljada za samozapošljavanje? To bi mi taman bilo za novo auto.“ Itd….

Sat i pol besplatne edukacije „saobraćajno prometnog tehničara“ i već sumnjičavi pogledi profesionalno nasmiješenog konobara kad stiže supruga. Posivjela u licu samo se svali u stolicu. „Kakav plac, vozi me kući.“ Onaj je dvojac još u beskonačnom redu samo da bi predali epruvetice s krvnim uzorkom. Naravno, nije Bolnica kriva što su oni teško bolesni. 

I onda pokušavamo se oporaviti uz domaću kavu u hladovini kuće i TV program. Saborski se zastupnici upiru kako što bolje sjebati treći stup Hrvatske države. Onaj pravosudni. Svi zazivaju Ustav koji Hrvatsku vidi u trodiobi vlasti. Nakon desetak minuta slušanja zaključujem da bi tu ustavnu odredbu možda bilo dobro prilagoditi pa napisati: „Hrvatsku čini stup izvršne vlasti dok je zakonodavna žetonsko-trgovačka a pravosudna je štap za poštapanje izvršne.“ I tada, naravno, nitko ne bi imao elemenata za plašenje ustavnom krizom. 

I na kraju osvježenje. Vodnik Horvat, poslije sastanka s Tomaševićem i Vanđelićem oko obnove u Zagrebu na upit novinara: „Do sada ste srušili tri kuće. Kada će se krenuti s ozbiljnijim radovima?“ Široko se, onako frajerski, nasmiješi: „Dvije, srušili smo dvije, ne tri, kuće.“

Jebeš dan, opak dan, a temperatura još raste.