Autor: Marjan Gašljević
Sretoh danas profu Vrbanca, popularno zvanog Iks, kako, u nekom svom poslu, baulja, daleko od Gline i Jukinca, po sisačkoj tržnici. Osmjeh i radosni pozdrav vrati me godinama unatrag.
Davne 1991. godine, 24. lipnja s prijateljima iz nogometnog kluba HAŠK u kojem sam igrao u veteranskoj konkurenciji dan smo završili u poznatom petrinjskom restoranu „Štuka“. Tog dana igrali smo u Glini s našim kronično najljućim nogometnim suparnikom „Banovcem“. Običaj u veteranskoj ligi bio je da domaćin uvijek počasti gostujuću ekipu tako nas je i taj u prostorijama „Banovca“ čekalo nekoliko „gajbi“ piva i pečenje koje bi zajedno konzumirale obje ekipe usput se zabavljajući dogodovštinama a, često, i pjesmom. Nemam običaj nikome brojati „krvna zrnca“ ali za ovu priču, na žalost, ta je činjenica bitna. U HAŠK-u od nas tridesetak samo je jedan nogometaš bio Srpske nacionalnosti. Dobar nogomataš. U „Banovcu“, pak, od tridesetak nogometaša Hrvatske nacionalnosti bili su samo Gregi i Iks. U Hrvatskoj se je već u velikoj mjeri „srbovalo“. Mitinzi a i oružani incidenti u kojima su već pale prve žrtve bili su sve češći. Mislili smo da ćemo se „nogometajući“ bar na trenutke odmaknuti od te sve sivlje svakodnevnice. Utakmica je, kao i uvijek među ovim rivalima, bila žustra. Igralo se čvrsto ali atmosfera bijaše nekako drugačija. Zrak je bio prepun nekog elektriciteta i pitanje je bilo kada će „puknuti“. „Banovci“ su se međusobno stalno smirivali. Igrao sam špicu a čuvao me Iks. Iks je nešto stariji od mene ali vrstan nogometaš. U jednom mi trenutku, kada je loptu već imao pod kontrolom, gurnu loptu promrmljavši: “Trči mali i zabij im, majku im j…..“. I ako iznenađen zagrebao sam travu i zabio gol. Taj sam dan zabio još jedan gol, a konačni ishod bio je 3:2 za nas. Bez pozdrava igrači „Banovca“, osim Iksa i Gregija, pokupili su se s igrališta u dresovima i kopačkama pravo u automobile i odjurili bez pozdrava. Mi smo se čudili da bi nam Iks rekao: „Oni idu vježbati gađanje u Majske Poljane, tko ih jebe. Znamo mi i sami pojesti i popiti i njihov dio.“ Nekako to nismo baš niti shvatili. Niti kao šalu, a niti kao zbilju.
Pojeli smo i popili nešto malo. Nikome nije išlo u tek. Potrpali smo se u automobile i dogovorno krenuli prema „Štuki“. Alkohol i radost pobjede nad vječitim rivalom istisnuli su nam tog trenutka Iksovu opasku o gađanju u Majskim Poljanama. Dugo smo derenčili u „Štuki“ a kako smo dovezli do Siska baš se i ne sjećam. Bila je to jedna krasna ekipa najprije prijatelja a onda nogometaša koje je, tada ne znajući, protiv „Banovca“ u tom sastavu odigrala zadnju utakmicu. Samo dan poslije, 26. 06. 1991., veći dio ekipe „Banovca“ napao je u Glini policijsku postaju i ustrijelio mladog policajca Tomislava Roma. „Naš Srbin“ iz ekipe HAŠK-a ubrzo je nestao iz Siska a ostale prijatelje, nogometaše sretao sam po hrvatskim bojišnicama na različitim mjestima i dužnostima. I danas se srećemo. Prisjećamo te i drugih utakmica. Zaigrali bi mi ali noge nešto neće pa ostane samo na tekućim pitanjima.
Danas znamo i sjećamo se događaja koji su krenuli tih dana. Srpski pobunjenici ubili su dvadeset jednogodišnjeg pričuvnog policajca iz Viduševca Tomislava Roma a preostalih 15 glinskih policajaca iz mjesne policijske postaje zarobili mučeći ih od Gline do Knina 87 dana do razmjene. Ono šte se tada počelo događati na Banovini čak i nama tamo rođenima nije bilo jasno i suvislo, a kamo li građanima Sisk,a a o Zagrebu da ne govorim. Na žalost neki su imali itekako svoje planove u slamanju kičme Hrvatskoj i podjarmljivanju Hrvata.
Tih mi je dana, kada sam ga pozvao k sebi u postrojbu ZNG-a jedan poznanik, Hrvat, rođeni siščan, prijateljem ga sigurno ne mogu zvati, odgovorio da ne želi ići preko Kupe jer tamo nema Hrvata.
Dragog mladića Tomislava Roma tada nije bilo vremena niti oplakati. Moralo se je tući s podlim i dobro naoružanim, oružjem i mržnjom, neprijateljem kojeg su vodili i mnogi od spomenutih nogometaša. Padali su hrvatski mladići ali i nedužno stanovništvo u svom vjerovanju da „nisu nikome ništa krivi“.
Pobjedonosnom „Olujom“ vratili smo hrvatsku Banovinu. Svratili bi i u „Štuku“ uvijek se prisjećajući tog događaja. Nju je, na žalost, dokosurio lanjski potres. Ostala su samo sjećanja na te događaje i susreti s dragim prijateljima kojih nas je sve manje, a nogometanje nam je ostalo samo u teoriji.