Godinama sam mislio da sam ateist, ali sam polagano, opet s godinama, počeo nešto naslućivati kao agnostik, da bih danas dopustio da me netko nazove vjernikom mada u crkve tim povodom ne idem.
Ako Bog ne postoji, ako nema neke vrste postojanja i nakon smrti, onda je religija najveća prevara u povijesti čovječanstva. Kako je nikad niti jedna znanost nije egzaktno pobila, onda je valjda činjenica. Ako toliki ljudi idu u crkve, džamije, sinagoge, čak i oni vrlo visoko obrazovani, onda valjda sve to ima smisla.
Ja još nemam plan za poslije, ali kako stvari stoje, definitivno bih ga trebao imati. Ako toliki ljudi vjeruju da smrt nije kraj priče, da nije konačna, da ne završava sve trenutkom odlaska s ovog svijeta, onda je stvarno čudno da ljudi nemaju plan za poslije.
Bi li to trebalo učiti na vjeronauku već u osnovnoj školi, ako ga već treba učiti u školi i ako netko u toj dobi može uopće znati što je zemaljski život, a kamoli neki drugi . Ma ne treba tu jadnu dječicu patiti tako rano religijskim pričama, ali u nekoj zreloj dobi, kad i ako doživite dan umirovljenja, uberete neku malu otpreminu pa sjednete da razmislite , što sad i kako dalje, onda svakako razmislite i o tom; Što kad dođe kraj života? Što ću poslije svega, što je moj PS?
Kad sam išao u vojsku 1985. u glavni grad bivše države nosio sam par gaća i majica, par knjiga i bilježnica, kemijske olovke, neke sitne poklone od rodbine i prijatelja, neke davne ljubavi, nešto dinara .
Sve je stalo u malu torbu, a trebalo je služiti vojni rok samo godinu dana, doći doma koji puta u međuvremenu… A onaj dan kad usnem „zauvijek“ trebam znati što ću dalje, što ponijeti sa sobom u trenutku kad odlazim u vječnost, bespovratnost.
Ne mogu ponijeti torbu s uspomena, čak ni mali novčanik. Sve što budem mogao ponijeti mora stati i biti u mojoj duši. Što bude veća više ću ponijeti na onaj svijet da mi bude bolje, da kopam po donesenim sjećanjima na sve moje ljubavi, na sve moje tuge, radosti, uspjehe i promašaje.
Ljudi velikih duša, kao Mahatma Ghandi, ne samo da u svojim velikim dušama nose puno na onaj svijet, nego i ovom svijetu puno ostavljaju. Želim vjerovati da ću i sam nešto ostaviti ovom svijetu, da bih bio bar donekle sretan kao sad, i na onom.
Kad tamo dođem valjda će me netko dočekati, nadam se prijateljski primiti i upoznati s pravilima. Kanim se pristojno ponašati, nikog ničim iritirati. Ne znam kako je sustav uređen, poštuju li se građanska prava, ima li vas tko zaštititi od mogućih neprijatelja i zlih spodoba ???
Gdje ću spavati kad se umorim, ako se tamo uopće umara i spava? Šta ću jesti, ako se tamo uopće nešto jede? Na što ću ličiti u tom svijetu ako ne trebam ni jesti ni piti, ako plutam prostorom kao duh, onda stvarno ne moram imati ni zube ni noge.
Kako ću nešto zaraditi da bih mogao trajati vječnost ? Jesam li možda već nešto zaradio za zemaljskog života, jesam li stvorio nekakav duhovni kapital koji će me nositi ? Znam tko je šef, ali ne znam kakvi su mu poslovođe. Sudeći po njegovim zemaljskim poslanicima pomalo me strah. Moram biti spreman na susrete s nekad nestalim likovima iz svoje i njihove prošlosti .
Čovjek može stradati i kad planira što poslije , a kamoli kad ne planira. Zato ću imati plan bar za jedan dan poslije. Ipak, prva je stvar da ja ne plačem za onima koji su ostali, da ne mislim da će oni bez mene propasti i da im se ne javljam ni u snu, ali da budem uvijek uz njih u nekom obliku.
Barem na slici u novčaniku.
Doktor X