Šest mjeseci je prošlo. Ima li nade za nas?

Autor:Miroslav Šantek

Dajem ti srce zemljo moja – zapjevale su danas u 12:19 u hladu starih borova parka, tik pored uaza u crkvu sv. Lovre sestre Dora i Marija. Praćene vrućinom koja raste, laganim povjetarcem koji se probija kroz obližnje ruševine, pored nekoliko prolaznika koji su zastali da čuju njihovu pjesmu i koji su s njima zapjevali, ove dvije plavokose Petrinjke poznate su u glazbenim petrinjskim vodama (i šire), a kćeri su pokojnog Nevena Lovrekovića, prerano umrlog glazbenika s meksičkim Fender Stratocasterom oko vrata. Cure s došle zapjevati i pridružiti se akciji koja traje već šest mjeseci i koja se dogodi svakog 29. u 12:19, vremenu kad je Petrinju razorio potres.

Iza njih su nastupili klinci,”mali Slavulji”, dječji zbor HPD Slavulj uz dirigentsku palicu u obliku harmonike Maje Ostojić, a njihov nastup pojačan udaraljkama i s dva mala harmonikaša je pratilo i dosta njihovi roditelja koji su snimali njihov kratki i simbolični nastup. Veteranke iz unirovljeničkog zbora Lira nisu nastupile. Ove vrućine su ipak opasne i najbolje je čuvati se u debelom hladu. Tako je započelo i završilo još jedno obilježavanje događaja nazvanog Pjesmom, plesom i svirkom u inat – u režiji Plesnog kluba Petrinia i POU Hrvatski dom Petrinja.

A kad bih bio potpuni stranac, hodočasnik i putnik za nekud ili nigdje i kada bi me Dora i Marija odvele njihovoj obiteljskoj kući u centru Petrinje na kavu ili ručak, što bi vidio šest mjeseci nakon potresa? Vidio bi središte grada u kojem nema znakova života. Vidio bi ostatke uklonjenih kuća i one koje još nisu ni taknute. Čudovišne strojeve koji spavaju i koji se ponekad probude i ruše. Vidio bi tugu i očaj. Ne bi vidio baš niti jedan objekat, makar bio visok i širok jedan običan metar da se izgradio. Da blješti životom i svježom bojom u ovom depresivnom polugodišnjem sivilu.