Jesi li ti onaj s Pigika?

Autor:Miroslav Šantek

Zrak titra na ljetnoj vrućini. Subota je. Pune se obale, školska dvorišta su prazna – tako pjeva Renato Metessi u zimzelenom hitu grupe Patrola; Ne pitaj za mene. I okoliš OŠ Dragutina Tadijanovića je bez klinaca. Glupa kovid online godina je završila, a ovdje se ubrzano obnavlja školska zgrada oštećena u potresu. Ali to već svi znaju. Ono što se ne zna je da je na prostoru još do jučer zapuštenog igrališta u fazi izgradnje potpuno novo igralište – svojom ljepotom se može mjeriti s onim sportskim biserom u Mošćenici kojeg je izgradio bivši gradonačelnik Dumbović, a ovo zdanje gradi Zaklada tenisača Marina Čilića. Ovdje će uskoro zaigrati tenis sva sportska krema: od Luke Modrića i Maria Mandžukića i mnogih poznatih osoba. Najavljuje se spektakl uz puno sadržaja. O svemu ovome više uskoro na PS portalu.

Prašina leti na sve strane. Zastanete li pored prve još uvijek stojeće i netaknute kuće u središtu Petrinje, tamo gdje počinje Nazorova ulica, a gdje je do potresa živjela obitelj Judaš i pogledate niz ulicu od danas se ukazuje grozan prizor. Cijeli niz kuća je sada bez krovova i katova. Sve je “izrezano” u bolesnoj neravnini i očajno. Onaj centar Petrinje kojeg ste poznavali više ne postoji. Doduše, ovom zlu je u velikom dijelu kumovala i “obnova” poslije rata, a potres je sve “dokosurio”. Mnogi kažu da je od te 1995. Petrinja postala teška tripizdina, ni nalik na onaj prijeratni lijepi, razvijeni i bogati grad, kojeg je politički Zagreb zaboravio. Tako blizu, a tako daleko. Još do potresa mnoge kuće su imale ukrase i uspomene u obliku rupa od metaka i ožiljke šrapnela. Ovaj današnji prizor se čini potpuno nepopravljiv.

Svi putevi vode na Jadran. Ljeto je. I kroz naše ruševine tutnje kolone automobila, a na putu prema zapadu ustajali zrak je proparala buka motora. Skupina motorista stranih registarskih tablica je prošla kroz grad. Ovako nešto sasvim sigurno nisu nigdje vidjeli. Stari Petrinjci čeličnih živaca sa stavom da ih boli ona stvar za sav ovaj očaj mirno sjede na teraasi kafića na uglu i ne daju se. Pretrpjeli su rat i sva sranja, pa će i ovo preživjeti. Netko će jednog dana valjda sve ovo popraviti. Reklo mi je dosta ljudi od 50+ godina da imaju sve manje volje da popravljaju Petrinju. Popravili su je koliko su mogli poslije rata. Bili su bitno mlađi i imali su planove. Danas pristaju na kompromise i uživaju u životu koji im je preostao. Jedan kaže da ga žena stalno tjera da zamijeni prozor koji je malo napuknuo. A on ne želi. I ovaj je dobar, samo ima malo crte po sebi – veli.

U hladu parka jedan čovjek maše rukom i viče za mnom da stanem. Iz daljine vidim da ga ne poznam. Sredovječni gospodin u plavoj košulji s cigaretom u ustima me pogledao i upitao jesam li ja onaj s Pigika. Promrmljao je i neko prezime, a onda je shvatio da nisam osoba koju tražim. Nisam ga vidio dugi niz godina, a ti malo ličiš na njega – kaže, povuče dim cigarete, okrene se i uputi se nekud kroz srušeni centar Petrinje.