Autor:Miroslav Šantek
Večernji list u suradnji s Ministarstvom turizma i sporta, Hrvatskom turističkom zajednicom te partnerom projekta HRT-om donosi novi multimedijalni projekt kojim se predstavlja Hrvatska i njezine županije te otkrivaju sve ljepote i običaje svih krajeva Hrvatske. Multimedijalni projekt Moja.hr je osmislio scenarist Alen Đurica. Tako su mladi iz svih županija Hrvatske trebali osmisliti jednominutni film koji daje odgovor na pitanje Zašto volim svoju županiju?
Našu Sisačko-moslavačku županiju koju je posljednjih mjeseci zadesio cijeli niz podrhtavanja tla, predstavljali su studentica industrijskog dizajna Lucija Kosina i aktivist, filmaš iz Hrvatske Kostajnice Daniel Pavlić.
Pravi je izazov snimiti film koji traje 60 sekundi, a da priča ima smisla i da drži vodu. – rekao je Daniel. – Odmah sam imao ideju, no trebao mi je netko kao protagonist filma. Kako vodim EU Projekt u udruzi KAS u Sisku, koji se bave terapijskim jahanjem, upoznao sam volonterku koja radi s konjima pa sam joj predložio da napravimo film o županiji.
Odmah smo se skužili, te ujedinili ideje i snimanje je počelo u svibnju. – objašnjava Lucija Kosina. – Vrijeme nas nije služilo tako da smo doslovno hvatali sunčane dane kako bi snimili kadrove.
Priča je to o djevojci koja prolaskom kroz spomenik Gordanu Ledereru “Slomljeni pejzaž”, iz svog uobičajnog izgleda odjednom se nađe u narodnoj nošnji i nekom čudesnom svijetu, baš poput Alise u zemlji čudesa. U obliku fotografiranja selfija Lucija putuje kroz županiju čudesa, sve dok je potres ne vrati u stvarnost. U tom momentu Lucija šalje svoju poruku koja glasi da smo svi mi poput roda. Koliko god otišli daleko od svoje kuće i vidjeli svjetska čuda, uvijek se vratimo u svoje gnijezdo, u svoju županiju. Tu smo svoji na svome i koliko god bilo teško živjeti uz sve ove uvjete, opet smo tu!
Sama forma filma od jedne minute je izazov, no mi smo napravili još jedan veći izazov: snimali smo kamerom koja nije imala LCD monitor, tj. nismo odmah vidjeli kadrove koje snimamo. Vidjeli smo ih tek kasnije kada smo priključili kameru na kompjuter. – objašnjava Daniel Pavlić, koji se već prijašnjih godina iskušao u mnogim dokumentarnim filmovima, pa i nagrađivanim po stranim i domaćim festivalima. – Izazov je bio i taj da svaki kadar polazi iz ruke koja otkriva i zatvara kadar. Neprofesionalnom kamerom kojoj treba par sekundi da senzor izbalansira svjetlost i rad blende, a nama je baš toliko i trajao svaki kadar. Znači, kad bi kamera sve podesila, mi bi već snimili kadar. Izazovno, zar ne?
Glazbu za film je napravio Krunoslav Dubravac, gitarist benda Borisa Novkovića, Kostajničanin poznat po svom talentu na žičanim instrumentima. Autori se mogu pohvaliti i da su prvi predali svoj film, te da je zaista bio drukčiji od svih filmova iz ostalih županija. Ovo nije bila tipična forma turističkih filmova, nego je više bio umjetnički art kratki film.
Posljednjih deset godina bio sam član žirija na mnogim domaćim i svjetskim festivalima od Rusije, Finske, Španjolske, Portugala, Srbije, Hrvatske i tako dalje. I sam sam organizator 3 festivala ekološkog i dokumentarnog karaktera. – tumači Daniel. – Zaista sam vidio mnoštvo turističkih filmova i svi su mi isti, tj. na isti kalup; timelapse, dronovi, hiperlapse… Želio sam napraviti nešto drukčije, bez stabilizatora, bez moderne tehnike, onako iz ruke, kao da nismo filmaši nego obični ljudi koji žele s oskudnom tehnikom možda na pomalo primitivan način. Željeli smo poslati poruku da iako naša županija nije savršena (kao ni mi), mi smo još uvijek tu i prkosimo svim nepogodama koje nas prate posljednjih tridesetak godina. Na terenu je situacija puno gora nego što se prikazuje. Mentalno zdravlje naših mještana županije nije baš najbolje, a posljedica je to potresa, ekonomske neimaštine i zanemarivanja onog malog čovjeka koji je geografski isključen iz svega.
Kroz film se pojavljuje i narodna nošnja Lonjskog kraja, točnije sela Kraplje koja je stara preko 150 godina. Dezen te haljine prikazuje šarolikost i Sisačko-moslavačke županije.
Iako njihov film nije ušao u prva tri nagrađena (prvo mjesto Vukovarsko-Srijemska županija, drugo Istarska, a treće Varaždinska), film je na društvenim mrežama izazvao veliku gledanost, no i kritike.
Malo mi je naporno objašnjavati smisao filma, jer poneki ljudi ne razumiju koji su bili kriteriji i pravila. – objašnjava autor filma Daniel Pavlić. – Najbitnija je bila emocija, a ne tehnika kojom snimaš. Naš film je mnogima izazvao suze, jer smo prikazali i onu realnu sliku koja se ne prikazuje u promotivnim turističkim filmovima. Mi zaista i jesmo poput roda, mada nismo toga ni svjesni. Taj osjećaj nam dođe nekad prije ili kasnije, ovisi od osobe i iskustva. Najgore mi je kad netko tko se ne bavi filmom počne sve doslovno tumačiti, umjesto da kritiku prepusti ljudima koji se bave time, a po profesiji su filmski kritičari. Film se može nekom sviđati ili ne, o ukusima se ne treba raspravljati.
Uz podršku Turističke zajednice Sisačko-moslavačke županije, autori filma su snimili i brojne fotografije s dosad još turistički neotkrivenih krajeva ove regije, koje su zajedno obišli prethodnih mjeseci pomagajući ljudima koje je ugrozio potres.
Nakon velikog interesa na društvenim mrežama, javio se i autor projekta, Alen Đurica:
Dragi Daniele i Lucija, Još vam jednom čestitam na sudjelovanju u projektu moja.hr kojega sam autor. Čujem da vas muče pojedine kritike da vaš film dovoljno dobro ne predstavlja turističku ponudu vaše županije. Smisao projekta i nije da se prikazuju turistički filmovi, već je svrha da mladi ljudi, mladi autori pokažu svoju emociju koja je osobna, a u čemu ste vi više nego uspjeli, uistinu ste bili posebni i svoji.
S tim su se složili i članovi žirija i stručnjaci za komunikologiju i nagrađivani filmski djelatnici. Ne samo oni, brojne moje kolege su istaknuli vaš film kao djelo sa stavom i porukom. Obzirom da niti ste dobili sredstva od turističke zajednice, niti je vaš zadatak bio da napravite turistički film, nemojte da vas diraju kritike onih koji bi to napravili drugačije, pretpostavljam da – iako vjerojatno u dobroj namjeri – nisu do kraja shvatili koncept. Projekt će vjerojatno ići dugoročno, stav je svih koji su projekt pokrenuli, podržali i realizirali. A ne bi imao smisla kad bi to bio „video obračun“ u tome koja je županija ljepša, bilo bi to potpuno promašeno da svake godine gledamo iste spomenike, iste građevine, iste nacionalne parkove i parkove prirode, a da je razlika samo u tome kako su koje godine snimljene. U redu, možda netko želi baš to, ali neka onda pokrene i takav projekt.
Vjerujem da će te vas dvoje biti podrška timu koji će iduće godine raditi jednominutni film i pustiti ih da budu svoji, baš kao što ste to ove godine bili i vi i ostali autori. Još vam jednom hvala, glavu gore i osmijeh na lice. Kako kaže pjesma kojom smo otvorili završnu priredbu: „Plam topli negdje tinja, sjaj tople zvijezde seže do nas, još pravih ljudi ima što vjeruju u spas“ Još jednom čestitam.