Ala ste ih nabrijali

Autor: Marjan Gašljević

Stojim tako neko jutro u redu u trgovini a ono ispred mene čovac bjesomučno na čistom hrvatskom psuje prodavača: „Ala ste ih nabrijali majku vam j…..!“ Postariji prodavač samo bespomoćno sliježe ramenima gledajući „nikud“ jer on zbiljski nije sudjelovao u formiranju cijena artikala koje prodaje. Čovac se, psujući, uputi nekud valjda u potrazi za nekim prihvatljivijim cijenama. Ma, nije se radilo o kupovini automobila ni romobila već svakodnevno potrebitih namirnica. 

Navikao sam, kroz sve ove godine, da kada krene sezona cijene skaču i tridesetak posto. Poslije ovog iskustva našeg „domaćeg“ malo sam više obratio pozornost na cijene svakodnevnih potrepština i zaključio da cijene nisu samo porasle već da su zbiljski nabrijane ako ih usporedim s onima u istim trgovačkim kućama u unutrašnjosti ali i s cijenama iz lipnja u ovdašnjim trgovinama. 

Neki sam dan, primjerice, platio kilogram lubenice po 3 kune a jutros sam skoro pao na dupe kada sam lubenicu stavio na vagu, kliknuo ikonicu a ono iskoči cijena kilograma 8 kuna. Da ga jebeš, vratim je natrag u paletu. Neka si ih jedu sami za 8 kuna. Na žalost i breskve i nektarine su poskočile na 19 kuna, da ne davim s onih Todorićevih 0,99, krumpir je skromnih 7, rajčica 14. Muke ti ježeve dalje mi se zamantalo. 

Neki sam dan kupio nekoliko boca pitke vode od 7 litara po 7 kuna. Danas su 13. A bez vode ne ide. Posebno ne kad pripeče. 

Netko će vjerojatno kazati: „Koji klinac ideš na more ako nemaš para.“ U principu je tako. Eto, kažimo, Česi, Slovaci, Poljaci, Mađari koji su, uglavnom, najbrojniji trenutni gosti nikada nisu pred pultom vikali: „Ala ste ih nabrijali.“ Strpljivo nešto mrmljaju ili, uglavnom, šute i plate onu štrucu koju nisu mogli radi trajanja ponijeti iz svoje domaje. 

Najbolje su mi, pak, domaće babe dilerice koje, bez jebemti, kupuju teleći butić po 120 kuna i to, ono, dvije – tri kile. Platiti će to ovi što mrmljaju i voze ona svoja notorna kolica pretrpana rekvizitima za plažu. A u zbilji i nema ih nešto tako da mogu komotno sve te napuhance, šatore, kamp stolove i stolice, suncobrane  raširiti po plaži a da nikome ne smetaju. 

I da, to je turizam. Turizam na hrvatski način. Oderi koga možeš i to, ono, bez imalo srama. Znam da Brnjicu i društvo ne zanima previše taj vid turizma njima za kurčenje služe gosti od pet zvjezdica i oni s „čamcima“  od dvadeset – trideset metara. Oni se ne cjenkaju s babom dilericom za 10 eura koliko košta da bi im uručila daljinski od klime. Ovi ulaze samo u statistiku tristo i nešto turističkih zajednica kojima je osnovni i jedini posao prebrojati koliko je furešta doglavinjalo u njihovu „destinaciju“. Tu se, naravno, broje i ubrajaju čak i babe dilerice koje se ljeti presele u garaže i dvorišne ostave pa izjutra trkaju s rolama toalet papira oko svojih apartmana. 

Stoga, preporučam,  ako i kad krenete stavite nekoliko bocuna vode, kutiju pašteta pa čak i ribice koje se pakiraju ovdje neposredno iza vašeg apartmana ali su u unutrašnjosti duplo jeftinije nego tu preko zida. A uvijek možete birati hoćete li kupiti dvije kile, hm, svježe svinjske vratine  ili jednog brancina porcijaša. 

I to je to, hrvatski turizam je brend, na hrvatski.