Autor:Miroslav Šantek
Stigao sam u pravom trenutku. Ispaljeni vatromet iz Kučerine ulice je obasjao vruće noćno nebo nad Petrinjom. Rasule se boje po mraku i stopile sa svjetlima moćnih reflektora koji osvjetljavaju igralište pored OŠ Dragutina Tadijanovića u kvartu Brezje. Igralište je novo i dobro izgleda. Znamo sve o njemu. Rezutat je Zaklade Marina Čilića, a svi mediji danima najavljuju dolazak Marina i njegovih prijatelja sportaša, sve odreda zvučnih imena nogometa i tenisa na ovaj prostor na kojem je nekad postojao vrlo lijepi poligon auto škole, gdje smo mi, djeca iz ovog kvarta, odreda naučili voziti bicikle i to na pravim asfaltnim stazama sa svim prometnim oznakama.
Večeras, samo par dana prije spektakla kakvog Petrinja već dugo ne pamti, igralište noću čuva zaštitar koji krati vrijeme u razgovoru s dvije djevojčice iz susjednih kuća koje su toliko opčinjene ovim igralištem i ne mogu dočekati da program krene. I doista, ovako gledajući pod svjetlima to igralište čini se kao da je u nekom modernom gradu, a ne u porušenoj Petrinji. Novi asfalt na kojem je akrilna podloga i na njoj već ucrtan teniski teren, postavljena bina i 1100 sjedalica na tribinama imaju čarobni izgled.
I kad dvodnevni spektakl završi, kad igre prestanu i gosti odu, nastavit će se ovdje druženje djece koja žive u ovom kvartu. Igralište će imati i ogradu i golove i koševe. Služit će za tjelesni i osnovnoj školi, a i obližnjem Učiteljskom fakultetu. Može poslužiti i za svakakve priredbe i događaje, pogotovo u ova vremena kad je jako malo cijelog prostora u gradu, a kako se čini, dugo će trajati ono što nazivaju obnovom.