Malo promjene

Autor: Marjan Gašljević

Kad pored sebe imaš turbo malce nužnost ti je puno kondicije i strpljenja. Naša otočka destinacija već im je lagano dosadila. Istražili su sve vale, skočili sa skoro svake stijene s koje se može skočiti, oplovili otočiće i u lijevo i u desno, pecali i zapetljali pribor koji ću morati raspetljavati neki drugi dan jer će to potrajati i onda sam zaključio da je nužnost malo promijene. Eci, peci, pec, pa smo zapucali zarana se probudivši do Vodica. 

Tamo smo zatekli daleko veći muving nego ovdje ali i otkrili neke nove stvari. Malcima je, naravno, najzanimljiviji aqua park i wipe out u koji su morali ići u roku „odmah“. Čak nas je blago iznenadila povoljna cijena cjelodnevne ulaznice a oni su, dobivši adekvatne narukvice, odjurili savladavati napuhane izazove koji imaju svoje „levele“ na što su oni već davno naučili. 

Za nas „velike“ tu je debela hladovina iz koje ih, na daljinu, možemo pratiti. U toj hladovini dočekalo nas je i iznenađenje. Naime, sisački ugostitelji vlasnici poznatog „Baruna“ ovdje drže rastoran „Vidikovac“ u kojem smo, za početak, popili kavu koja nam je dobro došla nakon nešto više od sata vožnje uz neizbježno stalno zapitkivanje sa zadnjeg sjedala. Ponuda sisačka. Raznolika, kvalitetna i povoljna. Usluga na visini. 

Nakon par sati skakanja na napuhancu samo je Matko uspio savladati sve levele Wipe Out-a. Vrijeme je za ručak a uporno pozivanje nailazi na slab odaziv. Tek nakon više od pola sata uspjeli smo malce „privesti“ za stol. Vlasnik, ujedno i chef pozvao ih je da vide kuhinju i da mu „pomognu“. Naravno, prvi potez je bio da su uspjeli prosuti bokal vode po podu što su sami morali i počistiti kao prvi „posao“ u kuhinji. Luce je dala obol u kuhanju juhe dok su Matko i Patrik prije ikakvog posla i moguće štete pitali kolika je plaća. Dogovor nije pao, na sreću vlasnika. 

Obilan i ukusan ručak malci su, jednostavno, nabrzake potrpali u sebe žureći na napuhance kao da će im pobjeći. Nije pomagalo nikakvo uvjeravanje jer su noge nestrpljivo radile u niskom startu. A što nego ih pustiti i prepustiti ih njihovoj uživanciji koja je potrajala do kasnog popodneva. 

Večernji povratak kući nije značio i kraj „radnog dana“. Ekipa je čekala na ulici a oni su iskočili iz automobila i nastavili skoro do pred ponoć. Svaka čast na energiji. Matko je, mislim, zaspao čim je ugledao krevet a jutro je donijelo nova saznanja. 

Makar su svih godina u punom treningu to jutro su prvi put osjetili pravu, istinsku upalu mišića. Boli trbušni zid, bole ruke, bole noge. Nema mišića koji ne boli i ne zateže. „Bako, daj neku tabletu da ne boli.“ Kuka Matko. „E, nema takve, razgibaj se trpi dok ne prođe. 

I tako, zaključili smo nakon cjelodnevnog mira, daj malcima svakih pet – šest dana neki novi doživljaj levela Wipe Out da bi sam imao mira. Uvijek će vidjeti nešto novo, susresti se s novim doživljajem i intenzivno uživati u ljetu, a ti ćeš u miru moći izguštati kavu.