Put kroz šator popločen je čudnim namjerama

Autor: Marjan Gašljević

Tih 555 dana antologijskog šatora u Savskoj koštalo me je na desetke prijateljstava. U osnovi, što se može vidjeti iz tadašnjih mojih tekstova, prema „šatoru“ sam bio skeptičan a još sam skeptičniji bio spram namjera šatoraša. Mnoge od najglasnijih i osobno sam poznavao što s bojišnice a više u poratnim putešesvijama braniteljskih udruga koje su nicale i niču i danas kao gljive poslije kiše. 

Da, i sam sam bio godinama član nekih udrugica pa, mislim, mogu o njima pričati „iz prve ruke“.

Dan prije odlaska na godišnji odmor Sabor je izglasao Zakon o civilnim stradalnicima domovinskog rata. Upravo ideja o donošenju tog Zakona bila je izlika za podizanje šatora i tih 555 dana ludovanja na zagrebačkim ulicama. Zanimljivo je da su tada najglasniji šatoraši upravo danas izglasali Zakon kao, po njima, „civilizacijski iskorak“. Isti je dan, čini mi se, negdje u okolini Vukovara policajac zaustavio jednog veterana, pitanja da li je lik uopće u nekoj od udruga ili samo pokušava preživjeti kao i većina veterana, ali, pouzdano je, lik je bio jedan od mnogobrojnih uznika srpskih kazamata u koji je odveden s vukovarske bojišnice. U policajcu koji ga je zatražio vozačku dozvolu odmah je prepoznao jednog od svojih, najmanje kazano, čuvara iz srpskih kazamata koji su mu namijenili. 

Ne osporavam da među hrvatskih građanima srpske nacionalnosti bilo mnogo onih koji su, ni krivi ni dužni, izvukli kraći kraj. Na koncu koliko je takvih Hrvata za koje nitko nije niti trepnuo. 

Mislimo li da je briga onih koji su divljali u šatoru pa se dočepali vlasti iskrena da pomognu istinskim stradalnicima i da li će u spomenutom slučaju policajca i njegovog uznika isti ti stati na stranu jednog ili drugog. Koji  će postupak biti „civilizacijski iskorak“?

Medved je, budimo realni, učinio mnogo za jedan dio veteranske populacije. Ako to učinjeno malo bolje analiziramo, makar se odnosilo samo na taj jedan dio, čini mi se da se radi o čistoj uranilovki. Na žalost ta uranilovka („Kako se kalio čelik“) opet je, nekako, ušla u prostor gdje ne bi smjela biti a to je Mirovinski fond iz kojeg mirovine primaju najsiromašniji hrvatski građani koji su „samo“ radili. Podrobnije analiza nema mjesta u ovoj kolumnici ali svatko tko malo jače „zagrebe“ u ovu problematiku razumjeti će. Na koncu dio „šatorske“ politike bio je upravo usmjeren na činjenicu da je tada aktualna vlast „razdijelila“ mirovine na „zarađeni“ i „darovani“ dio iz čega se jasno moglo vidjeti koliko se sredstava uzima iz Fonda da bi se „darovalo“. Naravno, na ovu opasku odmah će „skočiti“ „rodoljubi“ i predbaciti mi da povedem računa o partizanskim mirovinama. Boli me, na koncu, nešto i za rodoljube i za partizane vlast bi, po meni, trebala više povesti računa o onima koji su radili da danas ne crkavaju u neimaštini a novovijeke i one stare partizančine plate iz nekog drugog fonda. 

Sjeća li se, još, itko Mirka Čondića? To Vam je onaj lik kojeg ja Ivo Sanader vodao sa sobom prikazujući masama svoju empatiju spram veteranima. Za Mirka ne znamo gdje je za razliku od Ive koji žestoko brani rezultate svoje empatije. 

I tako, jedni iz šatora su otišli u vlast a drugi su im danas oporba. Ne politička nego veteranska. Vučemilović je, sjetimo se, vrlo rano napustio šator shvativši da to nije to. Vjerujem da je vidio s kakvim je bitangama okružen itekako svjestan da čopor hijena može nauditi ostarjelom tigru. Gdje im je, na koncu, Glogoški? Na čijoj je on strani ako su mu, uopće, došapnuli na čijoj bi bilo zgodno biti?

Zgodna je pričica da je najdugovječniji predsjednik SUBNOR-a bio Aleksandar Ranković koji je godinama vedrio i oblačio za Titovu vlast sve dok nije pretjerao toliko da se Tito osjetio ugroženim. Ranković je, za razliku od predsjednika hrvatskih veterana Đakića, stolovao na čelu svega 12 godina da bi se, poslije, predsjednici izmjenjivali svake godine „po ključu“ kao i sve tada drugo. Đakića, za razliku od Rankovića, izgleda može zaskočiti samo neki drugi „ključ“ koji je škljocnuo za mnogim nazamijenjivim kadrovima. Ta, preživio je i Ivu, i Jadranku i njihovu zajedničku akviziciju INA-nih dionica, Milanovića, Karamarka a bome, izgleda, treba i Plenkoviću. 

I tu dovodim u pitanje potrebu postojanja 2000, sto više – sto manje, braniteljskih udruga u Hrvatskoj. Svaka od tih udrugica štipne po nešto tisuća kuna što od države, što od gradova i županija a nitko nikada, kad isplati sredstva, ne pita gdje su potrošene. Pojedinačno se tu ne radi o nekim velikim novcima međutim kada se sve to zbroji suma je impresivna. Suma s kojom se plaća pokrivka za kitu nekog s vlasti. Tih nekoliko likova koji sjede u tim novovijekim komitetima uglavnom su instalirani od vlasti i čine sve da sačuvaju svoj položaj ali i položaj vlastodržca. Usput, između sebe podijele razne medaljice koje predsjednički Ured dijeli po nekom svom „ključu“ a i županije i gradovi su smislili nazivlja na plaketama kao „junak“, „heroj obrane“, „legenda“ koje ispisuju na šarene plaketice i dijele, često i bitangama, što iz Rata, što iz udruga. Ako, pak, kola krenu nizbrdo nitko ništa nije znao ni čuo a novih „Čondića i Glogoških“ uvijek će se iskopati iz krda na liniji. 

Bitno je, samo, ne prekoračiti crtu kao, svojevremeno, Ranković. 

I na kraju antologijsko pitanje iz antologijskog šatora: „Tko nam veteranima uze dostojanstvo“?