Autor:Miroslav Šantek
IBRAHIM SA SAPUNARNE
Početak je osamdesetih godina prošlog stoljeća. Koncertnim binama vladaju novovalni bendovi. Azra, Haustor, Idoli, Film, Električni orgazam rasturaju scenu. Tito je mrtav, a i njegova zemlja se počinje bližiti kraju. Svi pričaju o nadolazećoj zimskoj olimpijadi u Sarajevu, a u Petrinji je na ovaj svijet došla mala djevojčica. Dadoše je ime Tamara, a to malo biće je očaralo njenog djeda Ibrahima Kušmića kojeg je kao i sve druge djedove i bake ovog svijeta odmah uhvatilo neizlječivo i neobjašnivo stanje da sav svoj život, ljubav i vrijeme posvećuju unucima. I tako je ta Tamara, to prvo Ibrahimovo unuče postala njegova mezimica, a kako je Ibrahim živio na Sapunarnici ili Sapunarni, dijelu Petrinje koji se proteže uz desni nasip Petrinjčice, naumio je Tamaru s bakom šetati po tom čarobnom dijelu grada, ali morao je nekako prekratiti put i savladat visok nasip. Vičan radu, s rukama koje znaju posao, uzeo je motiku i precizno napravio zemljane stube i riješio problem. Uživao je u šetnjama, a ovo svoje djelo je nazivao Ajšinim stubama. Godinama ih je održavao, sve do Domovinskog rata, njegovim stubama su se spustile tisuće ljudi. One su postale kratica, prečica prema obližnjem Domu zdravlja, a tako je i danas. Kad se vratio kući nakon Oluje, ponovno je obnovio stube, ali ovog puta ozbiljnije.Ubacio je i željeznu armaturu, kamenje i cigle, a pomogao mu je i susjed. Ali kako to nažalost, s nama ljudima neumitno biva, vrijeme nas postaruje pa je tako i Ibrahim proživio život, doživio duboku starost, razbolio se i preselio mirne duše na drugi svijet. Dobio je i praunuka. Ostale su Ajšine stube same i pod mnogobrojnim koracima u lošem stanju.
ISPOD HLADA ORAHA DO NOVOG ŽIVOTA
Srpanj je 2021. Potresna je godina prošarana kovidom. U hladu oraha niklog na livadi pored nasipa i zapuštenih stuba dvoje ljudi se na kratko sklonilo od žarine sunca. Dovezli su tačke cigli sa jednog zida nastradalog u potresu, oboružani su čekićima i znoj im se sjaji sa čela. Tamara Jovanović ima veliki slamnati šešir na glavi i još veću volju da obnovi stube svoga djeda koji ih je zbog nje napravio. Lupa čekićem, zabija armaturu, postavlja cigle, puni pukotine kamenčićima, a u poslu joj pomaže Mladen Cvikić, susjed iz ulice koji često ovim putem šeće psa i često sretne Tamaru koja ga je jednom zgodom zamolila da joj pomogne u njenoj misiji, a on je drage volje pristao. Sada je ispred njih uzvisina od sedam i pol metara i 18 stepenica koje će izgraditi na Ibrahimovim kalupima i olakšati građanima silazak s nasipa. Danas je ovo sasvim sigurno najprometniji pješački dio grada jer svi idu prema Domu zdravlja.
Ostavio sam ih na suncu zaokupljene njihovim poslom. Kroz glavu mi je prošla Tamarina rečenica: Gdje ima volje, ima i načina. Doista, u ova digitalna, hladna i otuđena vremena još više unakažena razornim potresom, teško je vdjeti neke ljude da grade nešto za dobrobit zajednice. Meni osobno, kao starom akcijašu iz osamdesetih su ove scene izmamile osmijeh na lice, a sjetih se i pjesme petrinskog Band Aida – Glavu gore, čiji stihovi govore baš o ovakvim ljudima. Da će se sve izgraditi i da će doći vremena za koja kažu da ne postoje. Najbolji dio videospota koji prati tu pjesmu je kad jedan od izvođača – Beccy kao Rocky Balboa nakon teških priprema u Philadelphiji podigne ruke u zrak nad panoramom grada. Tako i Beccy zapjeva iznad razrušene Petrinje: Kamen po kamen – palača.