Autor:Daniel Pavlić
Bila je nedjelja navečer, sedmi dan od proglašenja izbornih pobjednika. 23:17 kada je zazvonio mobitel. Pisalo je PRIVATE, nije vidio broj poziva, no prepoznao je glas koji mu je rekao: – Odbor je odlučio, imenujemo te ravnateljem. Biti će to brzo, tako da već sutra možeš doći na svoje novo radno mjesto!
Nije imao obrazovanje, no nije ga to spriječilo da sutradan poljubi svoju ženu, zagrli djecu i kaže: – Isplatilo se! Ispratili su ga pomalo zbunjeni pitajući se hoće li zaista to funkcionirati jer su znali da on nije imao školu niti je bio obrazovan?! I funkcioniralo je od prvog trenutka kada je ušao u prostorije svog ureda. Pola djelatnika je bilo zbunjeno, a druga polovica su namještale svoje gole guzice. Birao je. Izabrao je nekolicinu koja će mu biti oči, uši, dok će on koristiti usta. Strahopoštovanje na službi.Posao je bio lak. Nije morao donositi odluke a da prije toga nije dobio usmenu naredbu od stranačkih kolega kojima je ispostavljao račune. Komunicirao je sa svojim djelatnicima službenim mailovima. Ostavljao je na taj način „trag“ i postavljao im zadatke za čiju realizaciju nije imao ni ideju. Bio je loš glumac, ali znao je da tvrdim stavom nametne disciplinu. Disciplinu za sve one koji bi pomislili da mu se suprostave. Nije imao nikakve kapacitete, nego tek nekoliko kompleksa koje je svakodnevno liječio na onima slabijima, no edukacijom puno većima od njega samoga.
Prvu promjenu na poslu koju je napravio je bila ta da je okrečio svoj ured. To je najuočljivija vizualna promjena. Zidovi izgledaju novi i svježi, koliko god ispod te boje bili napukli i truli.Špije su radile punom parom, pratile svaki korak neistomišljenika i prijetnjama za kolektiv. Oni bi mogli na njegov znak i stisnuti koga barem psihički. Za to vrijeme on je imao „stav“.
Kurčio bi se tuđim idejama, naslikavao i davao bahate izjave u medijima, budući da je stranka čuvala leđa. Nije mu bilo problem za stranku potpisati koji akt ili dati svoju krv. Imao je položaj i funkciju koja mu je osiguravala korištenje službenog auta i dnevnica. Birao je restorane, jebavao službenice, mlade pripravnice. Imenovao ih na mjesta raznoraznih tajnica. Dijelio službene stolice. Kad bi mu dojadile, udaljio bi ih u drugi ured. Onaj gdje nema klime i gdje sve smrdi po toneru fotokopirke.Zaposlio je i nekoliko mladih pripravnica koje su mu pisale EU projekte. Kasnije bi ih otpustio, a naknadno odobrenim projektima mlatio golim kurcem po medijima kako mu ustanova izvlači lovu od glupe Europe koja još nije skužila „kako to kod nas ide“. Zaposlio je i neke zaslužne građane koje mu je preporučio Odbor. Oni su tu na izmišljenim radnim mjestima po zasluzi. Svoju rodbinu će zaposliti u sličnim ustanovama da ipak ne bude nepotizam toliko vidljiv. Bolje onako inkognito, ne dati novinarima povod da kopaju.
Onda je osnovao svoju privatnu sestrinsku firmu i zaposlio ženu. Pod pseudonimima su „surađivali“ i prali lovu. Nitko ih nije kontrolirao jer je „Odbor“ bio uz njega. Činili su jedni drugima usluge. Zakone nisu poznavali, ali su se ježili od raznih Članaka i Stavaka. To je ono što te može sjebati a da te stranka ne može zaštititi. Neće se oni kompromitirati zbog tebe što nisi pazio, stoga ipak moraš biti oprezan jer sve mora biti po Zakonu. Žrtvovali su oni i krupnije ribe od tebe, stoga oprez. Moć zna i prevariti ako nisi dovoljno oprezan ili te ponese. Zato treba i pažljiv biti s medijima. Imati nekoliko svojih, one koje će ti preporučiti stranka.Mandat mu je isticao negdje nakon sljedećih izbora. Nije se spremao za reizbor jer je znao da je njegov reizbor siguran. Samo je na izborima trebala pobijediti njegova stranka i to je to!
Približavanjem neizvjesnosti uoči izbora, rasla je njegova nervoza. Ispoljavao je na svojim djelatnicima. Prijetio im, ucjenjivao svoje špijune. Ako bi koga u strahu prepoznao kao „ugrozu“, banalno bi pokazivao moć i sputavao u poslu. Tražio je vrhunske rezultate a da nije stvarao one normalne uvjete za rad na radnom mjestu. A što drugo očekivati od uhljeba koji nikada ne bi bio na ovakvom mjestu da nije bilo političke sekte čiji je član. Davao je otkaze za svaki prijeteći pogled. Odletjela je s posla i ona bivša tajnica s kojom je spavao, s kojom je šmrkao kokain. To je ona koja se nagutala tonera fotokopirke. Odbacio ju je poput krpe. Nije više sazivao kolegij nego su mu glavni savjetnici postale čistačice. Strepio je od izbora…
Bila je nedjelja navečer, tjedan dana nakon izbora. Zazvonio je mobitel u 23:17, ponovno je pisalo PRIVATE. Poznati glas mu je rekao: – Gotovo je! Znaš što ti je činiti!
Tog ponedjeljka nije došao na posao oko 10 sati kako je to činio prethodnih godina. Stigao je sat vremena prije čistačice. Ured mu je zujio od rezača papira, trake dokumenata su frcale po podu. Uništavao je svaki pisani trag, brisao je mailove. Znao je da je gotovo. Iako nije bio ni blizu pilota, vozio je jumbo jet koji se sada strmopizdio u provaliju zajedno s njegovim uhljebima koje je „trpao“ u malu ustanovu. Pokušavao ih je nazvati da potpišu silne putne naloge, no nitko se nije javljao na mobitele. Stiskala ga je kravata skupocjenog odjela koje je platio iz blagajne ustanove. Znojio se. Čekao je osobu koja mu može doći glave. Prolazili su sati…Negdje oko 10 sati je ušla u ured nova ravnateljica. Još uvijek se mogao osjetiti njen miris na toner fotokopirke…
Naravno, svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna, ali poznata priča naših krajeva u kojoj se samo govna mogu prepoznati, zar ne? Možda vam zamiriši i toner fotokopirke, tko zna, no kad-tad mravi sjebu osu, pravilo prirode!