Kako smo uopće došli do situacije da njegujemo antiznanstveni pristup razvoju društva?

Autor:Ivana Šmit

Već godinu i pol dana svijet se bori sa epidemijom kakvu novija povijest ne pamti. Poremećeno je funkcioniranje apsolutno svih segmenata društva na svim kontinentima. Medicinski je jasno da postoji problem, no o veličini problema, kao i o načinu rješavanja istoga kako vrijeme odmiče stvaraju se brojne ideje koje, moram priznati, postaju sve čudnije, tako da, usudila bih se reći, neke spadaju u kategoriju: Vjerovali ili ne.

Globalna znanost, ista koja nam je omogućila život kakav danas imamo, žestoko radi kako bi problem riješila na najbolji mogući način i vratila nas u „normalan život“, dok istovremeno bujaju agresivni tonovi po društvenim mrežama šireći opasne ideje o tome kako „virus ne postoji“, „radi se o jačoj prehladi“, i da je zapravo sve to jedna „teorija zavjere s namjerom čipiranja ljudi kroz cjepivo“ i slično. 

Kao medicinski obrazovana osoba moram priznati da mi nikako nije jasno kako su se ovakve ideje počele toliko širiti među ljudima, uzimajući u obzir koliko su „uvredljive za zdrav razum i zapravo same po sebi granično šizoidne“. 

Kao liječnik koji je radio na COVID odjelima i liječio najteže oboljele, koji je strepio hoće li imati dovoljan broj respiratora i ostalih respiratornih pomagala, bolničkih kreveta i osoblja za zbrinuti sve pacijente koji su pristizali u bolnicu, moram priznati da mi se pokušaj negiranja postojanja virusa čini dosta sulud, skoro poput situacije kada akutno šizofreni pacijent pokušava dokazati da baš pred vama razgovara sa hrpom vanzemaljaca. A vi mu pokušavate objasniti da to nije točno, no i dalje ste svjesni da ga nećete razuvjeriti jer to je „njegova stvarnost“. No kako je ta „psihoza“ toliko uzela maha?

Dio odgovornosti svakako leži u politici koja je tijekom pandemije stvarala situacije dvostrukih mjerila za politiku i ostatak građanstva RH. Dok su građani morali poštivati mjere izolacije, njihovi kontakti su uz praćenje policije morali biti u kućama, strogo su se nadzirala okupljanja „običnih građana“, u nekoj drugoj stvarnosti političari su, iako su bili u kontaktu sa zaraženom osobom, primjerice, mogli doći na sjednicu sabora nakon što im je čelni čovjek HZJZ-a to dozvolio, pojedini politički skupovi, medijski dokumentirano, bili su održavani bez skoro ikakvih mjera, sahrane „običnih ljudi“ bile su pomno praćene od strane nadležnih institucija, dok su „politički obojane sahrane“ imale drugačiji tretman… zapravo je nevjerojatan broj primjera dvostrukih mjerila koje je propisivala politika i „politici bliska struka“, jedne su se primjenjivale za „obični puk“, a druge za „elitni puk“. 

Naravno da se nakon svega inicijalno ogromno povjerenje građana u Krizni stožer strmoglavo smanjilo, stvarajući time prostor za bujanje raznih“ teorija zavjera“. Jer, pobogu, kakav je to virus koji „zaobilazi političke skupove, politici bliske ljude i događanja“, a ulazi isključivo među „obične ljude“. Posljedice svih tih budalaština smo naravno zbrinjavali mi liječnici u bolnicama. Danonoćno smo gledali ljude kako love svaki udah kao da im je zadnji, pokapali smo ljude koji do tada nisu imali težih bolesti, tjednima i mjesecima smo živjeli u plastičnim odjelima, radili zahvate i u konačnici u brojnim protuzakonitim prekovremenim satima. Nikome od nas to nije bilo niti zabavno, niti nešto što želimo raditi u budućnosti. Većina mojih kolega toliko je psihički i fizički iscrpljena da su neki ozbiljno razmišljali napustiti profesiju i posvetiti se nečemu drugome. Toliko o laganoj prehladi. Osobno mi nikako nije jasno kako ljudi mogu propagirati ideju da nakon svega mi liječnici sudjelujemo u toj nekoj „globalnoj uroti“, kojoj je cilj „čipirati cijepljenjem ljude“ izmišljanjem tako ružne bolesti. Koja logika stoji iza takvog razmišljanja, iskreno ne mogu dokučiti. 

Posljedično navedenome sada kad imamo dostupno cjepivo protiv bolesti koja nam je paralizirala život proteklih godinu i pol dana, ostaje jednako tako nedokučivo kako smo ostali toliko tvrdoglavi u tim teorijama zavjere da odbijamo prihvatiti jedinu metodu kojom su isključene brojne zarazne bolesti iz populacija poput velikih boginja i postupno se poput Velike Britanije vratiti u normalan život. Mislim da u ovom trenutku ne postoji niti jedan lijek ili medicinsko sredstvo koje je pod većim povećalom svjetske znanstvene zajednice po pitanju praćenja nuspojava od cjepiva protiv COVID 19. Isto tako treba napomenuti da postoje brojni lijekovi koji su u svakodnevnoj uporabi i koji izazivaju puno veće i ozbiljnije nuspojave od cjepiva protiv COVID 19 i kojih se nismo odrekli kada tretiramo određene bolesti i stanja, poput antibiotika, analgetika i slično. Izmišljanje argumenata poput neplodnosti, za što ne postoje apsolutno nikakvi znanstveno utemeljeni dokazi, kao nuspojave cjepiva, stvaraju među ljudima konfuziju, dovoljno veliku da će odbijati cijepljenje po cijenu riskiranja života u slučaju fatalne zaraze virusom. Argument- brojni su imali blage simptome ili gotovo nikakve, u ovom slučaju ne drži vodu, jer su isto tako brojni umrli, ili imaju trajne posljedice nakon preboljevanja zaraze (osobito teške priče mogu ponuditi oni koji su „prošli“ respirator i dugotrajnu hospitalizaciju). 

Ne želim ovdje davati prostor onima koji će žestoko krenuti s napadima na ovaj tekst stavovima koji su suprotni znanosti u koju čvrsto vjerujem i apeliram da se isti suzdrže takvih komentara, od toga nema apsolutno nikakve konkretne koristi. Napomenut ću da su se liječnici koji su iznijeli ovu epidemiju na svojim leđima cijepili u vrlo visokom postotku, minimalno 80%, dobar dio preostalih liječnika još uvijek ima imunost nastalu preboljenjem bolesti i po podacima koje imamo će se cijepiti kada za to dođe vrijeme, dok je udio onih koji se među liječnicima neće cijepiti skoro na razini statističke pogreške (u njih ubrajam i one koji se zbog određenih bolesti ili stanja ne smiju cijepiti). 

Razmislimo svi zajedno da li bi se mi liječnici cijepili u tako visokom postotku da smatramo da time činimo sebi bilo kakvu štetu? Svakome ostajem da o navedenome razmisli sam i donese pametan zaključak. Kakav će biti zaključak, neka opet svatko sam za sebe odluči.   

Ono što nama koji slijedimo klasičnu znanost preostaje jest kao i do sada da skupljamo objektivne medicinske podatke i učimo o nepoznatoj bolesti sve što možemo kako bismo, uz zdrav razum, učinili sve što možemo da spriječimo daljnje bujanje zaraze koja blokira život i zdravstveni sustav. U tom smislu, koliko god populističke ideje sa društvenih mreža o nekakvoj „slobodi“ bujale, kako god razmišljali o problemu, jedini način da se vratimo u normalan život je da postignemo adekvatnu procjepljenost populacije i doista pretvorimo bolest u „prehladu“ zbog koje nećemo imati paralizirane bolnice i masovna umiranja. „Sloboda“ kao termin kojim se, usudit ću se reći, vješto manipulira u javnosti koristeći pri tome manjkave i nepotpune ili neadekvatne podatke u javnom prostoru, nažalost je zloupotrebljen u velikom broju slučajeva i ne proističe iz znanstveno provjerenih teza. Ako ćemo odbaciti znanost i popljuvati sve ono što je znanost do sada napravila na području medicine i zdravstva kroz povijest, onda možemo odbaciti i lijekove poput kemoterapeutika, antibiotika, lijekove za brojne neurološke bolesti poput multiple skleroze i slično i pustiti prirodnu selekciju da učini svoje na ljudskoj populaciji. Što će nam uopće znanost i lijekovi? Kako smo imali povjerenje u znanost kada je razvijala lijekove poput Spinraze, za koju su se roditelji bolesne djece borili kao lavovi kroz medije, a sada toj istoj znanosti ne vjerujemo kada nudi cjepivo za bolest koja je paralizirala normalan život. Čudan smo narod. Volimo vlastitu komociju iznad općeg dobra, kada nam je potrebna disciplina, nekako smo skloni smisliti teoriju kojom ćemo, makar sami sebe lagali, održati svoj stil života pa pod cijenu razbolijevanja i smrti. Jer možda nas baš ne pogodi respirator. Valjda neće. Doduše pripomogli su tom razmišljanju i političari koji nisu odavali svojim ponašanjem dojam strašne uznemirenosti od moguće zaraze. Politički skupovi i ponašanja određenih političara bili su povremeno sve samo ne primjer adekvatne epidemiološke discipline. No, zar su nam po tom pitanju uzor političari? Neka ispitivanja pokazuju da je ipak medicinsko osoblje populacija kojoj građani u velikom postotku vjeruju. Pa dragi ljudi, ako smo se mi liječnici cijepili, zar mislite da bismo sami sebi naudili? Sada iako strepimo od jeseni i novog vala, sa određenom sigurnošću idemo na posao jer barem u većem postotku možemo biti sigurni da nećemo imati teži oblik bolesti ako se zarazimo. To je jedina istina. O Bilu Gatesu, teorijama zavjera i sličnim glupostima doista više nemamo snage ni čitati ni slušati. Naša istina leži na našim radnim mjestima. Budite sretni ako tu istinu niste morali spoznati. Znači da ste imali sreće u životu. Isto kao što ako niste gladni i žedni ne znači da nema ljudi u Africi koji bi dali sve na svijetu da mogu prekopati vaše kante za smeće i ne umrijeti od gladi. Zar nema gladnih na svijetu ako ste vi siti? Ima… samo ih vi osobno ne poznate… oni umiru na nekim drugi mjestima. I nisu dio teorije zavjere. Samo imaju nesreću da su se rodili i živjeli u nekim drugim životnim okolnostima.

IVANA ŠMIT, dr. med.

Rođena u Sisku, 1978. godine. Studij medicine završila na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Specijalist interne medicine. Instruktor na ALS tečajevima. Zaposlena u Općoj bolnici “Dr. Ivo Pedišić” u Sisku, na Odjelu kardiologije. Predsjednica HUBOL-a (Hrvatska udruga bolničkih liječnika), predsjednica Radničkog vijeća bolnice, sindikalni povjerenik Hrvatskog liječničkog sindikata.