Nema više zaštitnog znaka nasipa: Srušili su Munjaru

Autor:Miroslav Šantek

Ljudi uz dugi protok vremena zavole neke stvari, neke građevine koje desetljećima stoje prazne, ruinirane, napuštene i beskorisne. One se jednostavno stope s okolišom, svi svate da ih vlasnici nikad neće obnoviti i da će se jednog dana same srušiti od potpune nebrige i neodržavanja. Jedna od takvih zgrada je i Munjara s petrinjskog nasipa Petrinjčice koja se nalazi u blizini mosta u Kaniži. Nema tog građanina koji ju nikad nije vidio. Staro zdanje s rešetkama na rupama gdje su nekad bili prozori savršen je primjerak gradnje starih majstora koji su ovakve kuće gradili po Beču ili Zagrebu. Zovu je Munjara jer se u njoj nekada doista proizvodila struja za potrebe grada,pa je bila uredski prostor, stambeni prostor, a u poraću je postala ruševina prirasla srcu šetačima nasipom. Jednostavno, nekako je glupo zamisliti nasip bez drvoreda lipa, mostova, klupa ili ove zgrade. Postala je nepisani zaštitni znak ovog šetališta. Taman prije potresa koji ju je ozbiljno oštetio i označio je crvenom naljepnicom, bivša gradska vlast ju je otkupila u svoje vlasništvo, osmislila projekt obnove i prenamjene u multimedijalni centar koji bi bitno popravio kulturno – ugostiteljsku ponudu grada, krenuli su i radovi na izgradnji terase na obali Petrinjčice preko puta zgrade, a onda je zbog potresa sve stalo.

Što se konkretno događa s tim projektom Grad na Kupi (Projekt Grad na Kupi je najveći projekt Intervencijskog plana vrijednog više od 200 milijuna kuna i u sebi sadržava ukupno 11 građevina koje su planirane do sredine 2023. godine što obnoviti, što izgraditi.Započeta je gradnja Terase, a preko puta njese planira rekonstruirati zgrada Gradske munjare u Multimedijski centar. Osim ovoga, u sklopu Grada na Kupi će se urediti i rekonstruirati cesta Šetalište Kajetana Knežića. Vrijednost projekta je nešto više od 37 milijuna kuna i osim 11 infrastrukturnih uključuje i pet kulturnih događaja te dvije novozaposlene osobe na samom projektu) – nema informacija. Vidljivo je da su nakon dugo vremena nastavljeni radovi na izgradnji terase, a jedan bager se dovezao na nasip i potpuno srušio zgradu Munjare. Nisu ostavljeni dijelovi zida kao što je to slučaj u središtu grada gdje su uklonjeni oštećeni objekti. Nije ostalo ništa. Samo uspomene na ovu zgradu za koju se nadamo da će se ponovo izgraditi i postati okupljalište građana u novim prostorijama.

Naravno, rušenje Munjare je najteže palo stanarima koji su živjeli pored nje. Jedna od njih je Maja Ostojić koja se emotivno oprostila od Munjare. Napisala je ovako:

MUNJARA

Ne, nije to nadimak lude žene, to je objekt s dušom. Nažalost, ratne nedaće, dugogodišnja zapuštenost i kobni potres 29.12. dokrajčili su ju, a od danas njezini su zidovi pretvoreni u prašinu.Praznina je to velika za nas koji smo odrasli na nasipu. Moja sjećanja iz munjare sežu do ranog djetinjstva kad sam bila kao četverogodišnjakinja inventar ureda Centra za socijalni rad. Tu su tada radile moje ponajbolje prijateljice, a ponekad i tete čuvalice (jer nisam voljela ići u vrtić) teta Branka Kosić Đukić, Vera Palaić, Nada Stanešić. Miris ureda još uvijek pamtim, a unutrašnjost i mističnost velike hale nisam tada otkrivala jer sam se bojala.

Kad su se moje prijateljice iz Centra preselile u novi prostor, općina je urede pretvorila u stanove. Tu je živjelo nekoliko obitelji slabijeg socijalnog statusa. Često se sjetim susjeda koji su unatoč siromaštvu bili uvijek veseli i optimistični. Djevojčice Nina i Slađana, teta Danica, nečiji ujak Ćeva … i dalje sam se bojala proviriti u veliku halu jer je bila mračna i hladna, ali i pogodna za život šišmiša.Nakon rata munjara je zjapila prazna i tek pred nekoliko godina osvanula je ideja za njezinom rekonstrukcijom i izgradnjom multimedijalnog centra. Po svemu sudeći, projekt ide dalje u ostvarenje i prazninu koja se sad nalazi na nasipu brzo će krasiti mlada nova ljepotica.I bez obzira koju namjenu imala, uvijek će ostati munjara – kuća koja proizvodi struju! Danas njezino rušenje prate susjedi s knedlom u grlu, grčem u želucu, suzom u oku i sjećanjima na jednu secesijsku kraljicu.