Skupilo ih se jutros petnaestak. Jednostavno ne daju da se Petrinja umrtvi do kraja

Autor:Miroslav Šantek

KORONA I POTRES – DOBITNA KOMBINACIJA

Nikad prije Petrinja nije bila u ovako očajnom stanju. Sedam mjeseci od potresa država u obnovi nije napravila puno. Ukloniše, doduše, bageri dosta oštećenih zgrada, ali obnovili nisu ništa. Središte grada izgleda za ispovraćati se, a čini se da neka gradnja bilo čega neće skoro. Druga nevolja se zove korona i ekipa stožeraša i dalje usred ljeta nikako da nagovori ljude na cijepljenje jer očito imaju krivi pristup koji oni uporno odbijaju shvatiti. Mnogi građani kažu kad bi se ti likovi jednostavno maknuli i nestali sa scene da bi puno ljudi krenulo se cijepiti.Ima li išta dobroga i lijepoga da se pronađe u toj razrušenoj i opsutjeloj Petrinji? Ima. I koroni i potresu usprkos.

Majica sa strahovitim natpisom i podsjetnikom na najteže sekunde u petrinjskoj povijesti

RAZJEBANA SJEĆANJA I DALJE ŽIVE

Stojim u prostoru prepunom očaja. Razvaljene stvari, ostaci nečega i ničega leže razbacane po podu. U ovom prostoru zgrade novije gradnje (ni desetak godina) koja je po nekoj logici stvari trebala bez problema izdržati potres, ali nije, nalazio se kafić u sklopu objekta na rukometnom igralištu. Pamtim onu hladnu zimu i doček nove 2015. kad smo ovdje uz obilnu količinu piva i dima, zamagljenih stakala i zvukova žive glazbe koju je te večeri isporučivao lokalni bend Besplatno piće dočekali prve minute te sad već davne godine. Danas su od sveg toga ostala samo sjećanja i nejasna lica u magli, a kroz zamazani prozor lokala vidim kako sve više ljudi zauzima mjesta na stolicama u prolazu koji vodi prema rukometnom stadionu. Petrinjski književnik i pjesnik Miroslav Kirin toči hadnu Coca Colu meni i mlađahnoj plavokosoj pjevačici Dori Lovreković. Jutro je u Petrinji i temperatura se svakim minutom sve više diže.

Pogled kroz zamazano staklo nekadašnjeg kafića na ljude koji su došli čitati svoje stihove.
Zajednička fotografija na Trgu Kulture - mjestu bivšeg parkirališta pored rukometnog igrališta na kojem se pored ostalih kontejnera nalazi i kontejnerska petrinjska knižnica.

UVIJEK SE POJAVI NEKO NOVO LICE ZA KOJE NISMO NIKAD ČULI

Ovo su za nas uvijek uzbudljive stvari. Otkrijemo neka lica, neke ljude za koje nikad prije nismo čuli, a stvaraju umjetnost. Vidjeli smo to i u Hrvatskoj Kostajnici i Sunji, a danas prvi put ova tribina, ustvari, poziv na druženje lokalnih pisaca i pjesnika uz gostovanje umjetnika iz drugih gradova, a koju smo nazvali Književni kompas Sisačko-moslavačke županije gostuje u Petrinji. Ovdje je vrlo teško pronaći prostor za ovakva druženja, ali ugostio nas je Ante Mrgan iz ovdašnje Knjižnice i čitaonice. Zadovoljan sam i prostorom i odazivom i bit će ovo lijepo druženje uz puno stihova i pročitanih riječi – veli Siniša Matasović, jedan od ove ekipe koji ovog toplog jutra ima ulogu voditelja. Pjesnici su čuđenje u svijetu – napisao je davno A.B. Šimić. Ovako, sa strane kad se pogleda ova grupa ljudi vidi se da je njima dobro i da žive u trenutku. Baš onako kako bi i svi ljudi trebali živjeti. Krenuli su sa čitanjem stihova i sve njihove svakodnevne brige, strahovi, tuge i problemi su jednostavno nestali.

Dora Lovreković i Igor Pavleković.

NI NJE MI NEMA, VIŠE SE NE JAVLJA

Na stalku vise papiri s tri pjesme. Uz potrebne akorde i tekst, prva od njih je najpoznatija u javnosti. Zove se Moja Petrinja, a napisao ju je još devedesetih Ivo Sanković, a otpjevao pokojni Darko Komlinović. Često je bila izvođena uživo i vrtila se po eteru. Jest da je lokal patriotska i domoljubna, ali u njoj mi se najviše sviđa Ivin stih: Ni nje mi nema, više se ne javlja… Druga je “Ja vraćam se kući” autora Gorana Brebrića, a treća je djelo Igora Pavlekovića i zove se “Mali grad Petrinja”. Odsvirao ih je na akustičnoj gitari lokalni gitarista metalac Igor Pavleković, a otpjevala Dora Lovreković. Dora je sjajan vokal.