Autor:Daniel Pavlić
Ne, nisam u noći osjetio potres koji je bio blizu četvorke. Marina je skočila s kreveta na noge i izašla na balkon. Gledala je kako se u susjednim zgradama pale svjetla. Rekoh joj da me pusti da spavam jer smo se vratili iz Umaga gdje smo imali izložbu fotografija. Tek negdje jutros iza 6 sati probudila me buka koju su “fleksericama i puhaljkama” pravili radnici javnih radova. Nitko od nadređenih im nije rekao da se bučni rad ne prakticira u tako ranim jutarnjim satima ispred zgrada u kojima većina mojih susjeda spava. Naravno da će spavati u 6 sati ujutro djeca, umirovljenici, pa i zaposleni koji malo kasnije idu na posao. No, jebiga, to je kod nas postala već danima praksa, dok netko od mojih susjeda ne popizdi i baci koje jaje s balkona na radnike koji samo pokušavaju zaraditi svoju plaću. Nema tu harmonije i usklađenosti, samo kaos u kojem smo dobili još nekoliko segmenata, onih prirodnih i nadprirodnih.
Ne miluje nas priroda posljednjih mjeseci, pa zašto bi onda i ljudi. Surova realnost. Jučer je nevrijeme poharalo cijeli ovaj potresom pogođeni kraj. A onda je u noći zviznuo još jedan potres. Ovaj put u kategoriji jačih. Čini se kao da nema kraja ovoj agoniji izluđivanja bukom, trešnjom i nelagodom. Ja sam ga ipak prespavao. Navikne se čovjek na sve, prilagodi.
O tome smo pričali i u Umagu gdje smo Arbe i ja izložili naše fotografije s područja potresa – područja naše kuće. Kustosica Sabina je lijepo analizirala naše fotografije uz želju da nas Robert za nekoliko godina opet ugosti, ali ovaj put s fotografijama obnovljenih kuća i obnovljenih duša naših protagonista s fotografija. Možda sam bio i pregrub kada sam joj rekao da takvu izložbu teško da će vidjeti, no pokušao sam biti realan. Nije to bila depresija koju svakodnevno prikupljam obilazeći teren, nego samo reakcija ljudi koju dobivam. Sve ovo sporo ide, a Arbe i ja dokumentiramo fotografijama trenutke jednog vremena koje će ubrzo biti zaboravljeno. Pa dobro, ne baš ubrzo jer ovo đubre od potresa baš učestalo opominje da još nije gotovo. Ljudima se teško priviknuti da više nikada neće sve biti isto. Osobito onima koji su izgubili svoj dom. Naša izložba je bila odlična jer su nam domaćini priredili jedan novi koncept u kojem smo shvatili da se i od fotografija s teškim temama može izroditi nešto sasvim pozitivno što može ublažiti ovu surovu situaciju. Prijateljstva.
Jučer smo se vratili iz Istre negdje iza 22 sata. Samo što smo ušli u stan zazvonio je mobitel. Jedni drugi prijatelji također iz Istre nazvali su da nas pitaju kako smo i jel imamo štete od nevremena koje je jučer poharalo moju regiju? Nazvali su nas prijatelji koje smo upoznali u cijeloj ovoj nevolji i rekli nam da uvijek imamo kod njih utočište barem da napunimo baterije naših duša. Samo svojim pozivom napunili smo baterije od srca. I to je ono najbolje!Opustio sam se. Opustio sam se kao i onih ratnih godina kada sam oguglao na buku detonacija granata i lakog naoružanja. Nisam se predao, nego samo opustio. Opustio bih se i na onu buku kosilica, no onda bi to bila moja predaja. No srećom, moje baterije su napunjene i uz zagrljaj moje obitelji, shvaćam da “između dva čekanja” postoji i vremenska praznina koju mogu ispuniti novim fotografijama jer moj objektiv je usmjeren gdje ja to poželim. Svjetlost u objektivu je na mojoj strani, uvijek idealna za ljude koji su mi unijeli radost u život. Hvala im za to!