Autor: Marjan Gašljević
Ovdje na otoku Viru nema dana da ne susretneš nekog „novog“ iz Petrinje ili Siska. Mjesto je to omiljena ljetna destinacija mnogih iz našeg grada. Većina su ovdje, uglavnom, gradili još za onog „mračnog“ vremena uz pomoć kolega s radnog mjesta koji bi za jedan vikend uzidali vikendicu najčešće novcem iz kase uzajamne pomoći ili sindikalnih kredita. Danas bi teško u našim gradovima Petrinji i Sisku skupili ekipu za betonažu iz različitih razloga. Em nema više poduzeća u kojem bi „složili“ desetak „udarnika“, em su se ljudi, čini mi se, nekako otuđili. Ubilo nas svašta – nešto što se zaredalo još sa Domovinskim ratom. I tako, kada to sve strpaš na hrpu uvijek ti je drago susresti poznatog sugrađana.
Spustim se, dakle, u popodnevnim satima do plaže kad ono tamo u debeloj hladovini Peđa. Ta tko u Petrinji i na Banovini ne poznaje Peđu? Predraga Grbešu poštara koji godinama krstari Petrinjom i Banovinom raznoseći stanovnicima nešto što će ih obradovati ili, kad-kad, rastužiti. Ma što te ispaćene ljude više može rastužiti? Prekršajna kazna za vožnju neregistriranog traktora ili bicikla bez svjetla? Pa i takva neka nebuloza kojom će Država podsjetiti građane na svoje postojanje uz Peđu je, nekako, prihvatljivija a da ne govorimo kada Ti na plotu izbroji mirovinu. Je da je Bogu za plakati ali ipak jest. I dok glavinja na svom motoriću po razrovanosti poznatim petrinjskim ulicama i mnogi ga zaustavljaju samo da bi popričali. Da im Peđa kaže nešto što nije bilo u dnevniku ili ih nasmije nekom od svojih veselih šala.
O Peđi i njegovim doživljajima, naravno, ne smijem pisati. Peđa čuva tajne bolje od Državnog arhiva, ma skoro na razini ispovjedne tajne. Jao, kada bih samo mogao neke od njih „složiti“ koje bi to priče bile. A Peđa ih zna. Pa poznaje on svakog stanovnika Petrinje i Banovine, a i šire. Poznaju i oni njega i vjeruju mu.
Peđu, u stvari, poznajem kao uvijek nasmijanog lika. Robusnog momka kojeg se ne bi posramila ni banda skinsa. A u stvari robusni momak je dobrica koji će uvijek priskočiti. Danas, međutim, u hladu nekakvog kilavog čempresa na rubu plaže Peđa slomljeno sjedi na nekoj kamenčini, objesio kljun i bulji u pijesak. „Da mu netko nije ukrao mobitel?“ „Da netko nije provalio tajnu mirovine one mlađahne i prpošne partizanske udovice iz Graca a okrivio njega?“ „Da ga, ne daj Bože, ne zovu za svjedoka u utvrđivanju očinstva one male iz Dumača?“
Prilazim mu zabrinut s pitanjem u očima. „Ma, slomio me onaj mali.“ Pokazuje mi na jednoipolgodišnjeg malca koji neumorno juri plažom pa mu pritrči zgrabivši ga za ruku i navlačeći prema moru. A Ti, Peđa, nemoj.
I tako je Peđa na odmoru da bi se pripremio za motociklić i razbucane ceste, putove, staze i banijske bogaze.
„Peđa, vidi, pa tu nam je i susjeda?“ Cimnem očima prema sugrađanki u moru do koljena, koja se isto kao i Peđa, bori s čoporom malaca. Ma, za nju i ribe kažu da je riba. „Nemoj, ako Boga znaš. Ne stavljaj je u isti članak sa mnom. Muž joj nije tu, a ljubomoran je da će ovaj tekst pročitati najmanje četiri puta.“
Dobro Peđa. Vidim da si i tako već dovoljno stradalnik. Za „Petrinjski ženski diverzantski vod“ ostaviti ću mjesta u nekoj drugoj priči.