kroz razbacan svemir
tražim ostatke tijela
možda ih prišijem tebi na dlan
na udaljenoj zvijezdi
svijetli očevo lice
zastanem da promotrim
prošla su desetljeća
od kada ga nema
već sam odavno
prestigla njegove godine
a kruh mojih ruku probao nije
iz rovova zemlje niču tvoje ruke
na njima ispružena ležim
tražim onu istu tišinu
koja umiri glasom pred noć
spotaknem se o među
na njoj moj meridijan šuti
piše prigovore srcu
tek danas sam
ocu napisala prvo pismo
nikada nije kasno
da u tvoja ramena zagnjurim
da se zamislim
Boba