Autor:Miroslav Šantek
SUSRET PRVI
Tražio sam je prošle kovid jeseni po nekim uličicama sisačkog Naselja, da bi je napokon pronašao u jednoj kućici okruženoj lozom prepunom teškog plavog tereta. Dubravka Mandić je živjela tu sama i pisala. Sjeli smo za stol njene kuhinje, a ona mi je pričala kako ju nešto iznutra nagoni da tvori stihove koje je upravo bila uobličila u svježe tiskanu zbirku pjesama koju je nazvala Suzama ljubavi, koju sam premijerno držao u rukama i opisao na PS Portalu. Priliku da svoje stihove predstavi široj javnosti joj je dao sisački novinar Željko Maljevac koji se još jedini bori na stari novinarski način i tiska novine Novi sisački tjednik koje su, nažalost, jedino tiskano izdanje ovih krajeva. Nakon potresa, napisala je zbirku pjesama Ne plačite gradovi moji, a i sve češće se pridruživala braći po oružju, često čitajući svoje stihove na raznim pjesničkim tribinama.
SUSRET DRUGI
Prišla mi je i rekla da ju nešto tišti. Stajali smo pored mobilne kućice na neprepoznatljivom mjestu – nekadašnje parkiralište ispred petrinjskog rukometnog stadiona nanizalo se tim nesetnim kućicama, kontejnerima, a čak su ga i nazvali Trgom kulture. Tu su se, nekoliko dana prije kolovoških olujnih dana skupili pjesnici na ranojuturanje druženje prije vrućine, a pored napuštenog kafića s ekipom je svoje stihove govorila i Dubravka. Međutim, tamo daleko, stotinama kilometara od Petrinje po tom zvizdanu prema Petrinji je pješke krenuo ultramaatonac Branko Šubić, a Dubravka nadahnuta njegovim činom je napisala jednu zahvalnicu u njenom pjesničkom stilu. Njeni stihovi su posvećeni Brankovom činu poštovanja prema poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima, tiskala je tekst i uokvirila ga u staklo. Vidjeh da joj je ta stvar puno značila.
DUBRAVKA I BRANKO
U rano jutro 6. kolovoza, Branko je završio svoje putovanje. Nešto prije deset sati zastao je na petrinjskom Pigiku. Ogrnut u hrvatsku zastavu, potpuno iscrpljen i uzbuđen, nije mogao zaustaviti suze kad se iznenada našao okružen ljudima koji su ga došli pozdraviti. Tamburaši su svirali i pjevali, srce su mu dirali, a onda je potrčao još tih nekoliko kilometara kroz petrinjske ruševine i došao do cilja i kraja puta – Spomenika pukovnika Predraga Matanovića i suboraca gdje mu je bio organiziran doček. Vijorile su zastave, padali zagrljali, držali se govori, ali nitko od vodećih ljudi države nije se digao iz fotelje Banskih dvora i Pantovčaka i došao osobno stisnuti ruku ovom čovjeku. Tek je nepoznata, anonimna pjesnikinja, Petrinjka, dala mu zahvalnicu, onako iz srca. Da ispuni želju i smiri dušu.