Autor:Miroslav Šantek
Motao je duhan u cigaretni papir, srknuo čašicu rakije i pričao o albumima grupe Azra. U ponekim Štulićevim tekstovima pronalazio je motive neke neuobičajene svakodnevnice koja je ušla u njegov život. On je Siniša Sremić, 53-godišnji Petrinjac i upravo se bio smjestio u kontejner za stanovanje. Bijela boja te metalne kutije na proljetnom suncu se lagano zagrijavala, a sreli smo se tog dana slučajno u tom nizu nesretnih ljudskih sudbina na mjestu uobličenom pod nazivom kontejnersko naselje Sajmište. Bezlični redovi kontejnera tvore kratke ulice koje sve izgledaju isto. Privatnosti nema. Zidovi su tanki, sve se čuje. Pogotovo noću. Ali on nema izbora. Njegov stan u središtu Petrinje se nalazi na adresi Trg dr. Tuđmana 15. To je ona stambena zgrada smještena između nekadašnje apoteke i pizzerije Lucija. Tud je tog prokletog 29. prosinca prošao osobno vrag ispod zemlje, zatresao ju i uništio mnoge objekte. Vrag je i Sinišu učinio čovjekom s crvenom naljepnicom. O tim događajima nerado govori. Šturo. Sjedio je ispred televizora kad je grunulo. Opisuje taj događaj kao udar granate. Zgrada se zaljuljala, zidovi raspuknuli, ljudi su počeli vrištati i vikati, a kroz glavu mu je prošla pomisao da mora istrčati na ulicu. Pod otvoreno nebo gdje mu nema što pasti na glavu. Uhvatio se za rukohvat i pao. Doslovce se na stražnjici dokotrljao niz stepenice do izlaza iz zgrade. Skoro gol i bos. Usred zime. Nastala je panika. Mučni trenuci. Nakon nekog vremena skupio je hrabrosti i zatrčao se do stana po odjeću i obuću. I jednu deku. Tu noć je prespavao na klupi. Nepoznata braća i sestre sa svih strana Hrvatske koja su pohitala tog dana u pomoć Petrinji su ga nahranili.
Sinišu sam sreo slučajno prije nekoliko dana. U petrinjskom parku. Upravo se odvijao još jedan pokušaj lažne normalizacije života. Lovenčevo je. Petrinja slavi svoj rođendan, a ljudi se trude zabaviti kao da se ništa nije dogodilo. Ali jest. I to nepovratno. I on je šetao kroz redove štandova zagledavajući što se tog jutra nudi na prodaju, a pogled mu svaki put odluta preko puta ceste. Prema njegovoj zgradi koja izvana izgleda netaknuta. Nema pukotina, fasada je postojana, čak više nema ni onako intenzivnog smrada ustajalosti. Netko tko ne zna priču bi pomislio da je sve u redu i da su unutra stanari zaokupljeni svojim svakodnevnim radostima i tugama. Predložio mi je da pođem s njim i pogledam razmjere uništenja. Naravno, ako imam hrabrosti. Predložio mi je da uđem u prostor koji je obilježen crvenom naljepnicom i koji je bio određen za rušenje ili uklanjanje kako bi se to stručno nazvalo. A zadnje vijesti govore da zgradu ipak neće srušiti nego će ju popraviti. Kako i kad, teško je reći.
Otključao je ulazna vrata. Staklena su i zamazana. Netaknuta. Ali odmah iza njih je kaos. Velike količine građevnog materijala koji je otpao sa zidova vas pozdravljaju. Prijeteći iksovi na ciglama zida kao da govore nemoj ići dalje. Ne treba ti to u životu. Vrata stana u prizemlju su se izvalila iz ležišta. Preskačemo hrpe cigli i penjemo se na vrh zgrade. Na trećem katu je njegovih 40-ak kvadrata bivšeg života. U tim kvadratima leže razbacane stvari koje ne može iznijeti iz zgrade. Gnjile lagano. Izlazimo na terasu. Friški zrak nam ulazi u pluća. Osjećamo se nekako bolje ispod plavog neba i sunca koje nas grije. Ispod nas se razlila Petrinja. Ono što je ostalo od nje. Po prvi put u životu gledam s visine kako ispod mene kroz park kreće procesija ovdašnih vjernika. Križ se sjaji na početku velike kolone. Hodaju u tišini. Ne vide nas. Siniša razbacuje neke sitnice iz kutija na balkonu. Našao je neke čavliće i strpao ih u džep. Trebaju mu nešto za kontejner.