Dva Woche

Autor: Marjan Gašljević

Igraju se malci danas u moru neke svoje nama odraslima teško dokučive igre. Sastav ekipice koja se igra i skoro cjelodnevno druži je, uglavnom isti. Većina ih je s bakama i djedovima u obiteljskim vikendicama na cjeloljetnom odmoru a roditelji im se pridruže vikendom ili ako ušape koji dan godišnjeg odmora. Ako se netko od djece „sa strane“ pokuša priključiti ovoj ekipi koja se prvotno zvala „Lucina banda“ da bi uzeli nešto profinjeniji naziv „Ajkule-drakule“ taj uglavnom brzo „otpadne“ jer ih ne može pratiti. I danas je jedan dječak, njihov vršnjak, otprilike, pokušao uči s njima u igru upitavši ih smije li. Odmah je dobio dopuštenje uz, naravno, propitivanje CV-a. Upita ga, tako, Luce „koliko dana ostaje na moru“. Dječak malo zastane pa odapne: „Dva Woche.“ „Pa kojim ti jezikom govoriš?“ Obrecnu se Luce. Dječak, kako to i dolikuje ponosnim gastarbajterima pohvali se rekavši: „Ja ti pričam hrvatski, bosanski, slovenski i njemački.“ „Išš! Ti, bome, ne znaš ni tko si ni što si, a niti kojim jezikom govoriš.“ Potjera ga Luce.

Zemlja, jezik, obitelj i vjera temelji su postojanja Naroda i Države. Lucu sam, naravno, poslije kritizirao na reakciju pokušavši objasniti da dječak nije kriv. 

Kako objasniti desetgodišnjakinji nešto što, čini mi se, ni Vlast, ni Crkva u Hrvatskoj ne propovijedaju i štite. Zar bi se iz Zemlje iselilo toliko mladih ljudi uz visoko postotak onih koji se više ne žele vratiti da postoji interes očuvanja nacionalnog identiteta i same Države? Prema većini pokazatelja oni rade upravo suprotno. Kakav drugačiji zaključak donijeti ako znamo da su ti mladi visoko zapošljivih zvanja i znanja, a Hrvatskoj treba stručne radne snage dok, istovremeno, preskup državni aparat prepun nesposobnih podobnika pojede svu novostvorenu vrijednost praveći se da nešto radi pretakajući iz šupljeg u prazno. 

Medijske naslovnice, pak, prepune su raznih marifetluka javnih dužnosnika koji uglavnom nemaju svoj pravorijek. „Sramota me je koliko nemam.“ Antologijska je izjava jednog od tih dužnosnika kada su ga javno uhvatili da je nešto mrknuo. Koliko je moćna ta rečenica govori činjenica da lik nije vratio nezakonito uzeto jedino je premješten u drugi uhljebnički niz. 

Da za običan puk to ne vrijedi pomislimo li da, recimo, neki stradalnik od potresa s Banovine reče tu moćnu rečenicu. U stvari, možda je netko i rekao da bi mu Premijer samozadovoljno odgovorio kako imaju prelijepe kontejnere koje im je on osigurao, besplatnu struju i vodu i nešto prehrane. A i ostalo će doći kao i ove vrućine. I proći će, naravno, a tada u kontejnerima neće biti vruće. Reče i odjuri u Costabellu. Tamo, jadan, mora svakodnevno na plac po grincajg a da je ostao u, primjerice, petrinjskom kontejnerskom naselju hranio bi ga Pleter po profesionalno izbalansiranom jelovniku a bilo bi i „iber“ iz Crvenog Križa i to ga ništa ne bi koštalo. Čak je i Kupa nešto toplija od mora. 

Skakuće mi tu pod prozorom dvoje susjedovih malaca. Brbljaju kao navijeni. Malo bavarskog, još manje hrvatskog. Korijeni su im s Banovine. Čak im je i kuća obnovljena u poslijeratnoj obnovi. Je da je u selu koje, kao i još desetine sela na Banovini, nema niti jednog stanovnika. Kuća je tu. Kroz šaropolke već je iva probila grane a da nema drvokradica puta se sigurno ne bi znalo. 

„Jesi li vidio selo u kojem ti je kuća?“ Pitam malca. 

„Was ist das „selo“? Iskolači malac znatiželjne oči u mene.