Dok ovo pišem, u Afganistanu je žestoko. To je zemlja koja je već više od 40 godina u ratu. Oni ni ne znaju što je mir. Dana 24. prosinca 1979. godine u Afganistan su upali Rusi da se bore protiv Mudžahedina. To je bilo na dan kad sam ja izašao iz JNA u Beogradu. Za mene je počeo život i karijera u zrakoplovstvu. Radio sam 40 godina u velikoj zrakoplovnoj firmi, a oni su cijelo vrijeme vodili rat. Nekoliko puta bio sam 10 kilometara od Talibana, ali naravno – vertikalno. Letio sam često za Maleziju ili Indoneziju pa sam bio iznad Kabula i Afganistana. No na visini od 12 km je prilično sigurno uz kolače i šampanjac u prvoj klasi boeinga 777. Dolje ispod je gadno.
Mudžahedini su islamski borci. Taj rat s Rusima se otegnuo do 1989. godine. Rusi su se povukli jer je situacija bila bezizlazna. Mislili su da će to na brzinu srediti ali nije išlo. CIA (Amerikanci) su stalno naoružavali Afganistance pa nije bilo druge nego da napuste Afganistan. Onda je počeo građanski rat koji je trajao do 2001 godine. U to vrijeme su na vlast došli Talibani. Nakon 11. rujna 2011. i napada na New York, Ameri (u stvari predsjednik Bush) su okrivili Talibane da potpomažu Al Qaidu i Bin-Ladena. Tako je počeo slijedeći rat u Afganistanu. Ameri su u taj rat povukli puno zemalja da tobože čuvaju mir. U stvari, ratovali su protiv Talibana. Na kraju je i to sve propalo. Sad se sve zapadne vojske povlače, a s njima i strani državljani. U međuvremenu, zajedno s njima odlaze i Afganistanci koji su radili za zapadne vojske kao prevoditelji, šoferi, itd. Kao i na kraju svakog rata, nastao je jedan veliki kaos. Na TV-u vidimo vijesti s aerodroma u Kabulu. Masa ljudi pokušava se ukrcati u avione i pobjeći iz Afganistana jer se boje Talibana. To si mogu zamisliti jer ti Talibanci nisu baš neki dobri momci. Surovi su, naouružani, neškolovani i primitivni, a nisu naučeni na mir. Dok imaju oružje , oni su vlast i normalno je da svi strahuju.
Na TV-u su strašne slike. Ljudi se pokušavaju uhvatiti negdje s vanjske strane aviona da bi se povezli. Vežu se za stajni trap aviona u nadi da će odletjeti na sigurno mjesto. No avion nije konstruiran da vozi putnike u prostoru gdje se podignu kotači. Tu nema mjesta pa takvi ljudi ili padnu iz aviona ili ih kotači zdrobe. Ako se to ne dogodi, onda se smrznu. Avioni lete na visini od 10 km, a tamo je temperatura od -50 C.
Prije dvadesetak godina je bilo nekoliko slučajeva da nam avion dođe u Amsterdam u hangar na inspekciju. Tehničari se ukoče od straha kad nađu smrskano tijelo neke osobe u avionu na mjestu gdje se kotači spremaju za vrijeme leta. Bilo je i nekoliko slučajeva da se na livadama oko aerodroma pronađu leševi ljudi koji ispadnu iz aviona kad se prije slijetanja otvore vrata stajnog trapa pa čovjek padne s visine od 3-4 km na livadu među krave ili u kakav jarak. Pa ne bi mi bilo svejedno da mi neki Afganistanac padne iz aviona u dvorište.
Na priloženoj slici se vide točkice koje su, u stvari, ljudi koji padaju iz aviona. Izgleda da je strah od Talibana puno jači od straha od letenja. Osim toga, svaka čast američkim pilotima koji su pokupili puno civila u avion. Avion C-17 u normalnim okolnostima poveze 150 vojnika. No, iz Kabula su polijetali s 1000 civila. Baš me zanima da li će netko od njih oboljeti od korone. Ne vjerujem da su cijepljeni. Onima koji su tamo ostali, samo možemo reći – jadna im majka.
By Marijan Jozić