Tri praščića

Autor: Marjan Gašljević

Tko od nas ne zna basnu o tri praščića koju su nam pričali u raznim prigodama stariji da bi onda, kada bi porasli, istu tu basnu, u osnovi, pričali i svojim nasljednicima. Basna je, pretpostavlja se, nastala davno propovijedajući u osnovi da se lijenost ne isplati. Na koncu, za tri praščića, priča je završila sretno,  uspješno i radosno, a što je neobično čak je i totalni negativac vuk preživio vukući kroz preostali dio života pouku.

Na ovu priču podsjetio me neki dan pogled na pečenjaru jednog našeg poznatog restorana u kojoj su se na vatri vrtjela tri praseta. Praščići su, slično onima iz basne, bili taman veličine kada ih majka otpravlja u svijet da se počnu brinuti sami za sebe. 

Praščićima nisam pridavao neku veću pozornost, osim što su mi lagano zaslinila usta, vjerujući, eto, da u radnom danu jednog jadnog područja ima tko će pojesti tu prasad. Zadovoljstvo mi je naglo splasnulo kada je nahrupila bulumenta nekakvih skupštinara ili vijećnika, ili tako nešto,  i onih oko njih ojačanih snagama državnog Vrha te se „bacila“ na još pušeće komade nesretna tri praščića. 

Promatram, tako, kako se lapsa uz obilno zalijevanje s „imenom i prezimenom“. Kroz glavu mi odmah sjevnu misao kako su ti likovi do pred prije samo šezdesetak dana pljuvali jedan po drugom u predizbornoj kampanji nepodništavajući jedni druge i obećavajući glasaćima svega onoga što je, po njihovoj procjeni, istim tim nedostajalo. Prijetilo se kaznenim prijavama za desetine nepodopština koje su, kao, počinili „oni drugi“, zaklinjalo se u poštenje i stručnost kadrova s kojima su okruženi, izvlačile priče što sve oni drugi nisu učinili a obećali su i, najvažnije, prijetilo se „konstruktivnim vijećničkim radom u kojem neće biti popuštanja“. U takva zapjenjena zaklinjanja mnogi smo i povjerovali odahnuvši: „Konačno!“

Neposredno prije toga viđeniji dio bulumente izašao je pred „sedmu silu“ s namjerom da „svom Narodu, Urbi e Orbi“ obznane što im je namjera činiti oko obnove područja. 

Ne znam da li se ja ranije, posebno nakon katastrofalnog potresa koji je pogodio ovo područje, razmišljalo i koliko o revitalizaciji ovog područja koje je, sjetimo se, teško stradalo i u Domovinskom ratu nikada se ne oporavivši. I tada se je govorilo o obnovi koja je „škrbavo“ i bez nekog većeg učinka „obavljena“ a revitalizaciju nitko nije niti spominjao. Očekivalo se, valjda, da će doći sama po sebi. I sada se je počela provlačiti priča o obnovi dok je revitalizacija tebu tema za sve koje misle i žele politički živjeti. 

E pa ta nesretna „sedma sila“, ma koliko ovisila o novčićima s kojima preživljava a visina ovisi o milosti vlasti, ipak ima savjesti pa su zanemarili (kao neozbiljnu i neutemeljenu) izjavu Potpredsjednika: „Svi stradalnici zbrinuti u kontejnerima do zime će biti zbrinuti u vlastitim kućama.“ Nisu smatrali potrebnim pitati kako će se za preostala tri mjeseca do zime izgraditi tolike kuće ako se u osam mjeseci od potresa nije izgradila niti jedna a i kakve bi to bile kuće izgrađene za tako kratko vrijeme. Pokušalo se doznati zašto je tema „revitalizacije“ zabranjena. Da li je pressica naprasno okončana zbog nepoćudne teme ili da se „prasići ne olade“ ostaje samo osobnoj ocjeni. 

Stvarno, zašto je? 

Zašto se o revitalizaciji Banovine koja je dodatno stradala u potresu ali i ostalih područja Republike Hrvatske oslobođenih operacijom „Oluja“, koja su isto tako devastirana svim mogućim načinima devastacije, ne govori? Zašto se, na koncu, ništa ne čini? Komu i čemu su namijenjena ta prelijepa područja naše Domovine? Pročeprkajmo malo po povijesti pa vidimo kako se i s kim je to područje naseljavalo u 17. stoljeću kada je također bilo, uslijed povijesnih okolnosti, devastirano. 

Konsenzus oko tri praščića u tom jednom poznatom restoranu postignut je „bez jebemti“, kako reče jedan konobar: „I dekoracije su pojeli.“ A na pitanje, „tko će to proždrto platiti,“ jednostavno je malo raširio zjenice pokazavši prstom na sebe i mene. Naravno, nitko se nije primio novčanika čak ni deklarativno jer je normalno, pa i na ovom jadnom, sjebanom području, da svoje izabrane Narod i časti. 

A revitalizacija? Nećemo o tome puna trbuha. 

I tako, nakon stoljeća pobjedonosnog postojanja „Tri praščića“ i njihovo je vrijeme okončano. Časno?