Autor:Daniel Pavlić
Pokušao sam smanjiti odlaske na teren obilazeći ljude koje sam upoznao proteklih mjeseci. Sramota me odlaziti praznih ruku. Pitaju me znam li što će biti s obnovom njihovih domova?! Ne mogu ih više lagati da sve ide kako treba, jer daleko smo od toga. Na terenu je jedno, a po izvještajima stožera i Vlade RH sasvim nešto drugo.
Zanimljivi su brojevi. Na primjer našao sam podatak da je od onog velikog potresa u prosincu prošle godine, Baniju zatreslo još 1223 potresa slabijeg intenziteta. Znači u 241 dan streslo se 1223 puta. U prosjeku je to po 5 potresa dnevno. Neke smo itekako osjetili, a neki su prošli ispod radara…Također je zanimljiva statistika da je u našoj županiji postavljeno 2 288 kontejnera ili mobilnih kuća u koje je smješteno 4 776 osoba. Svi ti ljudi su doživjeli stres jer su morali napustiti svoje domove.U ovih punih osam mjeseci, uklonjeno je tristotinjak objekata, a pri tome je utrošeno 23 milijuna kuna. U isto vrijeme je obnovljeno nekih 400 objekata i pri tome je utrošeno 17 milijuna kuna.
Podatke o vrijednostima donacija koje su došle u Sisačko-moslavačku županiju nisam našao. Ne vjerujem da ću te podatke igdje i naći.U globalu euforija onih prvih mjeseci je odavno prestala. Nema više donacija koje su dolazile, a opće mentalno stanje u županiji je katastrofalno poražavajuće. Depresija se intenzivira dolaskom jeseni, zahlađenjem. Kamp kućice postaju neprihvatljive za smještaj, jer ih je teško zagrijati. Državne službe rade, ali taj rad se ne osjeti, no osjete se po medijima riječi političara koje ponekad i vrijeđaju sve ove ljude. U njima nema utjehe, nego je to nerazumijevanje i nemar.
Jedno je kada iz toplog doma gledaš u oči ljude koji su razočarani i plemenito im sereš, jer iz usta izlaze prazne fraze i demagogija koju više ne mogu sažvakati ni gladni vrapci koji se skrivaju pod ruševinama razorene Sisačko-moslavačke županije. Pobogu, nismo više djeca