Znate li kolike su im plaće?

Autor: Marjan Gašljević

Ovih se dana hrvatski mediji zabavljaju, pored skupa najrazvikanijih domaćih sponzoruša nazvanog „svadba“, i audio snimkom podmićivanja dviju službenica carine na graničnom prijelazu. U puno svojih godina prolazio sam, isto, puno graničnih prijelaza. Često, naravno, sam imao kod sebe stvari koje su podlijegale carinskoj naknadi ili sam ih nedozvoljeno unosio. Ta tko se od nas starih ne sjeća famoznih odlazaka u Trst po traperice i kojekakve druge „đinđe“ koje su tada bile inn. Dovijali smo se na razne načine kako prenijeti komad više bez plaćanja carine ili, ne daj Bože, zaplijene. Poslije Trsta odlasci u shopping postali su moda s nešto nužde za naše građane pa se masovno krenulo „Kod Bosanca“ u Austriju. Vukla se, uglavnom, kava ali i, usput, druge kućne potrepštine. Carinici su rasturali a mi si, kada bi prešli „na drugu stranu“ preračunavali da li nam se taj dan, taj put isplatio. Ma tko je tražio potvrdu o zaplijenjenoj robi? 

Slijedeća sitnošvrecerska, to nam je nekako u krvi, destinacija bila je Madžarska. Pored raznoraznih stvari koje su se tamo kupovale najzanimljiviji su mi bili koluti sira koje su neki, čak, i kotrljali do gepeka da bi ga na granici, oni baksuzniji, kotrljali od gepeka do obližnjeg kontejnera za otpad. Carinici nisu bili previše zainteresirani za sir osim što su branili da ga uneseš u Zemlju. Pa, zamislite da prosječni carinik ide iz službe i kotrlja do kuće u toj smjeni zaplijenjeni sir? 

U jednoj graničnoj zgodi carinik pita vozača šlepera „što vozi.“ Ovaj mu odgovori da vozi pun šleper autoradija. „Joj, baš mi treba autoradio.“ Cimne vozača carinik. „Kakav auto imate?“, upita vozač carinika. „Passata dizelaša“. Odgovori carinik. „Uuuu. Šteta. U kamionu su autoradija samo za benzince“. Razočara ga vozač pa svatko krene na svoju stranu svojim poslom. 

Koliko li smo samo dogodovština preživjeli na granicama? Nekih se rado prisjećamo a nekih, bome, i ne. 

I nakon, dakle, te famozne snimke oko traženja mita radi nečega što nije po graničnim propisima ljudi se zgražaju čudeći se „k’o pure dreku“. Najjači u toj priči su mi sindikalci te branše. „U principu se slažu sa suspenzijom službenica usput opravdavajuće pitajući da li javnost i, naravno, oni koji su suspendirali te službenice zna kolika im je plaća. U nekom propisiću koji regulira tu branšu, naime, piše da „plaća mora biti tolika da osigura dostojanstven život službenika“. 

Kolika je to plaća koja će nekome osigurati dostojanstven život? I kako bi i s kojim parametrima, u stvari, trebao izgledati taj dostojanstveni život?

Dosta davno u susjedstvu je živjela osoba koju su zvali „Baba Kokoš“. Znatiželjan sam pitao od kuda joj taj neobičan nadimak. Koliko je nadimak bio neobičan još čudnije je bilo tumačenje od kuda joj. Ona je, naime, radila kao službenica u Katastru i tko bi god došao tražiti zemljišni izvod pod žurno isti je mogao dobiti, uz državne biljege koji su konačno ovih dana otišle u povijest, ako joj donese kokoš. 

Isto tako i sama Država je u puno navrata dizala plaće pojedinoj branši upravo da bi ubrzala njihov rad ali i da bi isključila, ili bar smanjila, to famozno mito bilo da je u pitanju rečena kokoš ili kuverta s kešom. Ma koliko se trudili, ako im je to uopće i bio cilj, ništa, ama baš ništa, se nije promijenilo. I dalje si morao po izvadak noseći kokoš a po druge stvari i keš, i automobil, pa i cijeli, cjelcati stan. Najzanimljivije je, u cijeloj toj stvari oko mita, kada nosiš mito a osoba kojoj je namijenjeno vozi samo automobil vrijednosti pola tvoje cjeloživotne plaće. A bez tog mita koje si i gladujući skucao nemaš šanse dobiti traženo što ti, u konačnici, redovito pripada. 

Gdje je, dakle, ta granica visine plaće kada će od nje taj moći „dostojanstveno živjeti“ i kada će s gnušanjem (?) odbiti ponuđeno mito? 

Dok to, izgleda, saznamo mnogim će kokošima biti zavrnuto vratom.