Autor: Marjan Gašljević
U neka vremena od prije pedesetak godina mjesto Rugvica nekoliko kilometara niz Savu od Zagreba bilo je ozbiljan kandidat za zagrebačku riječnu luku. Od luke kao i plovnosti Save do Zagreba ostale su samo priče i možda pokoji dokument u arhivima. Ranih devedesetih odlazio sam u nedaleki Trstenik gdje je izrastala slavna „Druga gardijska“. Bilo je to vrijeme hrabrih, svjesnih i velikih momaka. I danas sam svratio kod „hrabrih, svjesnih i velikih momaka“ a nadasve humanih i empatičnih.
Momke iz Rugvice i okolnih mjesta pratili smo odmah poslije potresa kako grade obiteljsku kuću mladoj obitelji Marinović u selu Strašnik. U 36 radnih dana siječnja, veljače i ožujka vlastitim rukama i vlastitim materijalom sagradili su kuću i u nju uselili mladi bračni par s dvoje male dječice. Priča, kao i mnoge dobre priče u Hrvatskoj, nije dobila pozornost tzv „velikih medija“ koji misle da su „veliki“ zbog budžeta s kojim raspolažu a ne zbog svojih obaveza spram javnosti koji su, uglavnom, iza njihovih obaveza prema onima koji ih plaćaju.
Danas sam svratio kod tih ljudi u Rugvicu. Odlučili su proslaviti uspješno proveden projekt „Strašnik“, kako su ga nazvali, sa svojim, u realizaciji projekta, stečenim prijateljima te sponzorima koji su im pomagali radom, materijalom i sredstvima. Bio je to radostan susret s ovim divnim, a običnim ljudima koji ni tada ni sada ne žele da im se spominju imena jer dobrota, kako kažu, nema imena.
Na nogometnom igralištu koje su sami uredili i koje održavaju sakupilo sa dovoljno nogometaša za, ni manje ni više, sedam nogometnih ekipa. Nogomet je, naravno, sport koji ih je okupio, u kojem uživaju u natjecanju, igri i druženju. Upravo pod tim motom kao „Prijatelji u nogometu, žuti i plavi“ pojavili su se u Strašniku neposredno poslije katastrofalnog potresa primivši se zahtjevne zadaće kompletne izgradnje kuće na kućnom broju 50. Usprkos današnjih, podnevnih tridesetak na suncu odigrali su svatko sa svakim. Nisu im smetale ni godine jer je bilo nogometaša od 15 do 65. Svi su igrali ostavivši „srce na terenu“. Posebnu pozornost moram posvetiti jednom nogometašu: Marku. Marko je mladić s down sindromom kojeg smo upoznali još na gradilištu u Strašniku gdje je ravnopravno radio na gradnji. Danas se je ravnopravno i radosno borio za svaku loptu za svoju ekipu a motoričkim i igračkim vještinama uopće nije zaostajao za suigračima. Bravo Marko, bravo ekipi za podršku Marku.
Poslije nogometa slijedi neizostavno druženje uz pečenje i lovački gulaš koji su kuhali lovci, članovi UHBDR iz Strašnika. Ovdje jednostavno moram spomenuti lovca Tomu iz Strašnika. Koliko je srce ovog čovjeka procijenite sami: Tomo je, dakle, susjed obitelji Marinović. Tomi je isto tako u potresu kuća srušena do temelja. Tomi su na sam dan Nove godine poslije potresa u dvorište došli ovi momci iz Rugvice, Narta, Dugog Sela s namjerom da mu sagrade novu kuću. Tomo ih je odveo kod mladog susjeda Marinovića zamolivši ih da sagrade njemu kuću je „on će se već snaći a pripomoći će mu i njegovi prijatelji i lovci“. Isti taj Tomo odveo je i druge donatore koji su mu ponudili novac za pomoć kod, po njemu, potrebnijih. Tomo je danas razočaran i ako ne i tužan. Radostan je i sretan što je upoznao nove prijatelje ovdje iz Rugvice, Narta, Dugog Sela koji su mu priskočili u pomoć kada su ga iznevjerili oni na čiju je riječ dobre ljude odveo potrebitijim.
Imena dobrotvora „Prijatelja u nogometu, žuti i plavi“ neću nabrajati jer bih, vjerojatno, nekog preskočio ili previdio ali, mislim da moram spomenuti da su to uglavnom ljudi koji su i sami pretrpjeli trenutke kada su ostali bez svojih domova i sve svoje imovine. Tih ranih devedesetih mnogi njihovi ostavili su živote na desnoj obali iste ove Save koja teče i uz sadašnje im prebivalište a njih su, mnoge kao dječicu, pretjerali preko Save sa culom u rukama. Empatija tih dragih ljudi proizilazi vjerojatno upravo iz tog iskustva i saznanja trenutka kada ostaješ i bez doma i bez bližnjih. Radišni, kakvi jesu, teško radeći i odričući se izgradili su nove živote i nove domove. Oni znaju što je tuga, što je patnja, što je gubitak, ali znaju i za radost davanja.
Zbog čega onda šteka obnova? Pa zbog onih koji nikada nisu ništa izgubili. Koji su ogromna dobra s kojima raspolažu dobili bez kapi znoja i žulja na rukama. Oni su ti koji odlučuju o obnovi i njima neki bogac iz nekog „Strašnika“ ne znači ama baš ništa. Oni su, listom, „crveni prinčevi“ kojima su očevi ostavili leno s kojim raspolažu i raspolagati će kako im „se digne“. Stradalnicima iz Strašnika i „Strašnika“ prodaju velike i šmrkljive priče o svojim „stradanjima“ u nekom samo njima znanom komunizmu i domoljublju koje samo oni razumiju zaboravljajući da su i sami bili viđeni dio istog tog sistema a njihovi očevi nedodirljivi tumači ideologije tog vremena, gospodari života i smrti.
Ove drage ljude s kojima sam se danas družio u Rugvici sretati ću i dalje. Oni ne prestaju pomagati najpotrebnije. Jedan od njih mi reče: „Tomo je dobio ciglu. Doći će nas desetak i uzidati kuću u danu.“
Kako je to jednostavno kada organiziraju, provode i ostvaruju jednostavni ljudi, žuljevitih ruku i velikog srca.