Ljeto se bliži kraju – jedno od onih nadprosječno vrućih i sušnih ljeta u kojem su se izmjenjivali toplinski valovi. Mnogima je bilo teško podnošljivo u kontejnerima koji su slaba zaštita i od sunca i od hladnoće. Nadali smo se bržim, boljim i trajnijim rješenjima ali od toga ništa. Ta nam je priča, na žalost, dobro poznata…Treba nekako preživjeti…Kako reče neki politički genije – život ide dalje…
I tako krenemo sunčanog nedjeljnog popodneva napraviti mali krug po zavičaju, vidjeti tragove razornog potresa. A kuda ćemo nego šumom i brežuljcima između Gline i Kupe?! Preko Viduševca cestom Glina – Pokupsko za čiju je gradnju krajem 19.st. zaslužan nekadašnji bučički župnik Aleksa Dolački. Sve u svemu, Viduševac je dobro prošao. Tu i tamo među krošnjama crvene se razbacani krovovi kuća Velikoj Solini. Na ulazu u Donje Taborište stoje tužni spomeni, cvijeće i svijeće mladićima poginulima prije gotovo 30 godina u obrani svoga sela. Sa zavojite ceste uskoro se otvara pogled na Bučicu i crkvu Sv. Antuna Padovanskog – meni doista jedan od najljepših na Banovini. Iako mi sunčeve zrake nisu baš naklonjene, ipak pokušavam objektivom zabilježiti taj prekrasan prizor. Ovako izdaleka sve izgleda savršeno – netaknuto potresom. Zaustavljamo se u središtu sela – nigdje nikoga. Crkva je vidljivo ispucala. Crvena naljepnica na vratima svjedoči da nije sigurna…Mladi župnik se trudi izgraditi privremeni krov nad glavom za svoje stado. Koliko sve to teško ide, on sam najbolje zna. U Pokupskoj Slatini skrećemo lijevo i uskim šumskim putem izbijamo na brijeg na kojem je do prije par dana stajala kapela Presvetog Trojstva. Sada su od nje ostali samo temelji. Njezino je rušenje među vjernicima izazvalo dosta rasprave…Što reći -valjda struka zna…
Prema priopćenju Sisačke biskupije, kapela Presvetog Trojstva u Pokupskoj Slatini bila je pojedinačno zaštićeno kulturno dobro upravo zbog dominantnog vizurnog položaja, kao i zbog arhitektonskih i povijesnih vrijednosti. Smještena je na vrhu brijega uz južnu obalu rijeke Kupe s pogledom na naselje Pokupsko. Izgrađena je kao filijalna kapela župe Pokupsko u razdoblju od 1668. do 1677. godine. Nekoliko puta je obnavljana, a tijekom 19. stoljeća kapela je jako zapuštena. Kako je zabilježeno u Spomenici župe Bučica, za službe župnika Dolačkog, 1894./1895. pristupilo se njezinoj potpunoj obnovi – „od temelja je nanovo sagrađena kapela Sv. Trojstva iz milodara župljana.“ Ponovno je obnovljena 1911. godine, a tome je svjedočila ploča s natpisom na glavnom pročelju. Blagoslovljena je 11.lipnja 1911. Blagoslov je obavio ovlaštenjem Nadbiskupskog Duhovnog Stola vlč. gosp. Janko Rogoz, župnik iz Pokupskog. U davnini je oko ove kapele bilo groblje.
Kapela Presvetog Trojstva u Pokupskoj Slatini teško je stradala i za vrijeme Domovinskog rata te je u poslijeratnim godinama u tijeku bila njena obnova. U potresu 29. prosinca 2020. g. ali i svim podrhtavanjima tla koja su kasnije uslijedila, kapela je teško oštećena, dijelom urušena. Kako su utvrdili nadležni stručni timovi, pretrpjela je razorna oštećenja. Krovište iznad sakristije je u potpunosti bilo urušeno. Betonski vijenac na zidovima broda crkve je na više mjesta urušen. Urušene su i sve zapune ranijih oštećenja iz Domovinskog rata. Pročelje crkve i zvonik pretrpjeli su znatna oštećenja, a jedino ih je skela spriječila od potpunog urušavanja. Postojala je opasnost od nekontroliranog urušavanja teško oštećenih zidova te konstrukcije krovišta, a time i opasnost za ljudske živote. Stoga je predviđena nužna razgradnja kapele, sortiranje materijala zbog ponovne ugradnje i pohrana svih elemenata na područje župe Bučica. Kao što smo i vidjeli, kod kapele je sortiran kameni materijal. Nakon raščišćavanja i sortiranja planirano je izvođenje privremenog tehničkog krovišta nad ostacima crkve. Da li će i kada opet niknuti nova kapela na brdu s kojeg pogled na okolicu ostavlja bez daha, sam Bog će znati?! Jer toliko je puta srušena, isto toliko se puta uzdigla…
Potreseni, puni dojmova i snažnih osjećaja koji se miješaju, spuštamo se uz Kupu do Zaloja pa Gračenice i Stankovca sve do Male Soline. U ponekom dvorištu rijetki stanovnici uživaju sa svojim gostima uz popodnevnu kavu. Preko Kupe uzdiže se toranj Sv. Marte u Šišincu. A u Maloj Solini – ruševina crkve Ranjenog Isusa. Obnavljala se godinama ali čovjek snuje, a Bog odlučuje. Tužno je gledati rasute cigle, srušene skele hodočasnicima omiljenog svetišta na blagdan Preobraženja Gospodnjeg. Unatoč neizmjernom trudu i slozi njezinih mještana (Soljnjara kao se vole narodski nazivati) a koji doduše žive negdje drugdje, ali se svom selu uvijek vraćaju – opet smo na početku ili još puno dalje od njega.
U Hađeru se vidi dosta oštećenih kuća i privremenih rješenja različitih vrsta. U Dvorišću kapela Sv. Antuna iznad sela ne može sakriti svoje rane. I ona, stoljećima ponosno uzdignuta nad glinskom dolinom, čeka neko bolje vrijeme.
Vraćamo se gorkog okusa u ustima. Nije ovo bajkovita Hrvatska o kojoj se snimaju propagandni filmovi. Ovo je naš zavičaj – naša ranjena zemlja koja nestaje, koju poput neželjenog djeteta bogati žele sakriti. Čini mi se da sam kao od kamena, ne znam zašto ne plačem, ne vrištim iako se sve u meni lomi…Zato skupljam krhotine sebe i pišem ove retke – da ostane trag…Možda se jednog dana dogodi čudo, možda zazvone zvona, zadime se ognjišta i život se vrati u među ove bregove. Kažem možda…
Za ps portal Katica Gašljević Tomić