Autor:Miroslav Šantek
Osobno sam ostao u ratnoj Petrinji tih rujanskih dana 1991. sve dok srpske snage nisu okupirale grad na iduće skoro 4 godine. Sjećam se tog kaosa, ludila, opasnosti na svakom koraku i osobito tih ponedjeljaka. Prvi napad na grad 2. rujna je počeo u ponedjeljak, a 16. rujan, dan kojeg nazivaju “crnim danom” po količini nesreće, nevolje i nažalost puno žrtava se također dogodio ponedjeljkom. 21. rujna oko podne sam na brzaka popio piće u jednom friško otvorenom kafiću u Kaniži dok se okolo naveliko puškaralo i zatim prešao most na Kupi i vratio se tek u ljeto 1995.
O tim ratnim danima se može naći dosta podataka na internetu ili u publikacijama koje s bave poviješću, a već dugi niz godina službena petrinjska politka ne dozvoljava da se ti događaji zaborave, pa tako u organizaciji udruga proisteklih iz Domovinskog rata Grada Petrinje uz potporu grada se održava manifestacija Dani sjećanja koja se bavi ovom tematikom. 16. rujan dan kad je na prostoru Vile Gavrilović strijeljano 17 hrvatskih vojnika se smatra središtem manifestacije i onda se nakon mise u sv. Lovri formirara kolona koja se prošeta kroz grad i zaustavi na Senjaku i kod Spomenika pukovniku Predragu Matanoviću i suborcima zapali svijeće za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i održi se kratak program komemoracije za čak 598 žrtava koje je Petrinja dala za slobodu.
Tako je bilo i danas s bitno manje ljudi u koloni nego prijašnjih godina. Ove godine došle su u posjet braniteljske udruge iz Slunja, Rakovice i Cetingrada, a nakon središnjeg dijela komemoracije, druženje je nastavljeno na bivšem željezničkom kolodvoru gdje su se nedavno skućili petrinjski veterani Domovinskog rata.
