Autor: Marjan Gašljević
U nekim istočnim religijskim kulturama običaj je da svaka kuća ma kolika bila ima kutak u kojem je smješten oltarić božanstva zaštitnika kuće i obitelji. Ukućani ali i njihovi gosti svakodnevno pred tim božanstvom obavljaju određene rituale kojima se umiljavaju božanstvu koje će ih zaštititi i dati njihovoj obitelji blagostanje.
Svakodnevno prateći događanja na hrvatskoj političkoj sceni nekako sam sve bliži uvjerenju da mnogi „viđeniji“ hrvatski političari vjerojatno u svojim stambenim jedinicama imaju neki sličan kutak. Pod „viđenijim“ smatram ono nešto političara koji su trebali davno biti upućeni u roportarnicu povijesti ili se, po svojim sposobnostima, nisu uopće trebali naći na toj razini političke scene. Međutim, zahvaljujući nekom hrvatskom političkom „božanstvu“ uspjeli su se zadržati na političkoj sceni ali i ušapiti pozamašne apanaže koje proizilaze iz te pozicije. Dok gledam neke od njih pitam se da li zbilja, što je vjerojatno i moguće, u nekom kutku svoje kuće ili dvorišta imaju nekakav okićeni oltarić ili čak i kapelicu gdje se svakodnevno odlaze zahvaliti paljenjem lučica, mirisnih štapića a, možda uz veliki rizik, i tamijana.
Zamislim si, recimo, dođem u goste Anki, Silvanu, Davorku, Kreši ili nekom drugom iz te garde a on me provede kućom i gle čuda, u jednom kutku dnevne sobe samozatajno titra lučica a nekoliko štapića mami miomirisom. Okolo orhideje a u dnu u odrazu svijetla lučice Berin lik u blago korodiranoj bronci. Zbunjen, automatski klecnem kao ono svojevremeni ministar Krstičević, a domaćin me blagonaklono počasti pogledom odobravanja.
„Da, hrabar je to čovac. Toliko hraba da je izmaknuo stolicu demokraciji.“ A možda je samo htio biti pristojan, odmaknuti stolicu da gospođa demokracija sjedne.
I stvarno, koliko je snažna demokracija u državi u kojoj nema opozicije? Poslije tog famoznog, hrabrog izmicanja stolice opozicija je s naše političke scene jednostavno nestala. Da li slične oltariće s istim likom ili nekom svojim osobnim “božanstvom” imaju i mnogi iz pozicije koji su političke snage kao i rečeni još nisam dokučio i ako me to ne bi čudilo bez obzira na bahatost kojom se ne priznaju tuđe zasluge već se levitira u prividu vlastite snage i sposobnosti.
Ovo nešto što snagu crpi iz tih „oltarića“ ali i neki nadobudni koji su, eto, ni krivi ni dužni utrčali u žrvanj oporbenog privida lamentiraju u nekom svom zamišljenom igrokazu demokracije sve debajući trenutak kada bi, eventualno, njihov glas zatrebao negdje i nekom iz vlasti.
Bero je drag dečko. Bar ga takvog poznajem. Na žalost našao se u krivom trenutku na krivom mjestu. A Grbin? Nije se našao niti u trenutku, niti u mjestu pa nije vrijedan spomena
. Bero zalutao je među političke hijene koji su, upravo tu njegovu dobronamjernost pa i naivnost, jebački iskoristili da bi se okoristili. Davno izraubane, stare političke ljenguze s dugogodišnjim iskustvom džabalebarenja uvijek imaju savršenu priču koju znaju, onako usput, ispričati a nadobudni jurišnici bez svoje priče uvijek će zagristi.
Kada će mo, dakle, dobiti demokraciju?
Trebati će, očito, mnogo vremena da stasa neka nova generacija ne samo na Berinim političkim stazama već daleko šire. Na žalost, vjerojatno će, oni koji imaju dovoljno vremena, dugo čekati da „automobil bez jednog kotača“ zaveze. A ovi koji pale lučice i mirisne štapiće njima je i tako svejedno. Oni će uvijek, kao psi kad osjete da se kuja tjera, naći istomišljenike i sa svojom „savršenom“ pričom naći mjesto gdje će se prištekati.