Autor: Marjan Gašljević
„Vrijeme je smrdljivih martina“, „Kako zaštititi stanove od smrdljivih martina“, vrište naslovnice portala ovih dana. Hm, dakle, smrdljivi martin (Raphigaster nebulosa) navaljuje, dakle, u naše stambene prostore. Smrdljivi martin pripada porodici tzv. mirisnih stjenica kao i smrdljiva greta (Dollycoris baccarum) koju također susrećemo u ovoj invaziji te zelenu stjenicu (Nazara virdula). Ove stjenice za ljude su bezopasne a kada se osjećaju ugrožene ispuštaju jako neugodan miris. Dolaskom hladnijih dana one traže toplija mjesta gdje će hibernirati i tako preživjeti zimu. Hibernirati počinju oko Martinja, Zločesti bi kazali kao i mnogi ljubitelji vina kojima hibernacija traje, za razliku od smrdljivih martina, sve dok ima zaliha u bačvama.
U principu zločesti svašta govore. Nedobro je što se riječi tih zločestih često prenose s daleko većom pompom od nekih ozbiljnih i utemeljenih riječi.
Puk je, primjerice, u ovih godinu i pol dana izbombardiran nebrojenim informacijama i dezinformacijama oko aktualne pandemije COVID-a da me, na nekakav način, uopće ne iznenađuje Prosvjed protiv epidemioloških mjera na kojem je svašta, ama baš svašta, izgovoreno. „Svatko ima pravo prosvjedovati“, uglavnom se tumači ovo lamentiranje. Međutim, poruke koje su poslane s prosvjeda ali i koje se stalno šalju od svih i svakoga sigurno ne pridonose obuzdavanju pandemije koje ja samo u Hrvatskoj do sada odnijela 8500 života.
Istina, nedosljednosti i krivudanja oko vođenja epidemije nisu pridonijele nužnom povjerenju građana u struku. Struka se, naime, priziva samo tu i tamo, obično kada stanje nije bajno, a čim se stanje nešto popravi na pozornicu izlazi politika slavodobitno pripisujući sebi zasluge. Tako, da i onako narušeno povjerenje građana u politiku i političare i njihove institucije, nije uopće teško okrenuti u nekom, najčešće, krivom smjeru. Na svakome od nas je, pored odgovornosti za sebe i svoje sugrađane, i sloboda slušanja poruka koje nam se šalju iz različitih izvora te ponašanja sukladnog tim porukama. Trebali bi, uvijek, kritički promisliti.
Pa eto, primjerice, promislimo da li ćemo više vjerovati jednom znanstveniku iz područja virologije ili ostarjeloj sponzoruši koja traži svoj trenutak u medijima?
Je da je znanstvenu doktorsku titulu u Osijeku izgleda dobiti dok kažeš „jebemti“ kao i neispunjena želja ostarjelih frajera da zbare sponzorušu u onim njenim boljim vremenima vrijednost dvojbe koju bi trebali razbiti činjenicom da zvanje nije iz „osijeka“ ili „prometnog“ a da je botoks stvaran i davno prošlo vrijeme obnežnih duplerica.
I sve je to „mala maca“ spram miliona eura koji nam „stižu“ iz Europske unije i s kojima se voli hvaliti naš uvaženi Premijer u situacijama kada ga malo pritisnu neodgovorljivim pitanjima. Inflacija nam je svakodnevnica kao i sve skuplji životni troškovi na koje Vlada nema odgovora a sve se svodi na te famozne milione iz EU koji će riješiti sve naše probleme od obnove do cijene struje i krumpira. I ti famozni euri su mi nekako kao botoks spomenute sponzoruše koja zna sve o COVID-u. Oni su mi botoks priče o rješavanju svih hrvatskih problema koji nas sustižu i u vidu inflacije koja sve više građana vuče u ponor neimaštine.
Ta famozna sredstva, priznajem i impresivna, itekako lijepo zvuče i izazovna su. Postoji samo jedan minijaturni problem: Kako ih „povući“. O tome nitko ne govori.
Imamo li, dakle, projekte? Imamo li, dakle, stručne ljude? Imamo li, dakle, rješenja kako prebroditi u kratkom roku prenormirane hrvatske propise od javne nabave do imovinsko pravnih odnosa? Do 2026. godine vremena ja vrlo malo posebno za složene infrastrukturne projekte na koje je Vlada „zinula“.
A što ako ne zatvorimo taj zahtjevni ciklus? Ništa, kao i do sada. Neiskorištena sredstva vratiti će se u kasu Unije odakle će se preliti nekome tko ima i projekte i ljude a kod nas se o tome neće pričati. Sponzoruše, naime, prošlo vrijeme ne zanima.
Obično u predizbornim pričama i drugim samohvalama u trenutcima potrebe nude se iznosi projekata Države, županije, općine, našeg malog mista, itd … I pojedinačno i zbirno ti iznosi su prelijepi. Ima li itko podatke koliko je tih projekata realizirano i s kojim konačnim iznosom pa da usporedimo. Koliko nam je bilo na raspolaganju a koliko smo realizirali. A ono između smo vratili. Vratili nekima koji znaju. I nikome ništa. Idemo dalje. Raja i tako voli „botoksirane“.
U narodnoj predaji, u konačnici, kažu da smrdljivi martini ne vole miris češnjaka i mente. Poprskajte, u stvari, probajte, dakle, okvire prozora i vrata poprskati vodom u kojoj je odstajala menta i češnjak to možda ove stjenice ostavi vani.