Autor:Miroslav Šantek
Još je uvijek mračno. Tek treba svjetlost prohladnog zimskog jutra osvijetliti puste petrinjske ulice. 28 je dan prosinca 2020. Kovid mjere su na snazi, kafići ne rade. Nema jutarnjih razgovora s konobaricama. Nema mirisa kave i dima cigareta. Za par dana se sprema nikad tužnija i gluplja Nova godina. Nema organiziranih dočeka. Samo ilegala. Kao u nekom lošem filmu cijeli svijet je okovan represijom sve pod firmom brige za zdravlje ljudi. Odjednom me iz sna budi žestoko pomicanje mog kreveta. Mobitel se razletio negdje u mraku sobe. Tutnji nešto ispod zemlje. Zidovi se luđački tresu. Čujem kako u kuhinji pada čaša sa stola i kako se glasaju ramovi slika na zidu u silovitoj trešnji. Čujem kako nešto udara u pod u hodniku, a onda je stalo. Tišina. Potres je zatresao kuću. Nisam se ni pomaknuo iz kreveta. Samo sam to sve slušao. Palim svjetlo. U hodniku je čađa u zraku. Poklopac dimnjaka na zidu je izletio od siline udara i prosuo čađu po parketu. Sve je crno i zamazano. Lijepi mi se za stopala. U kuhinji nered. Sa stola su pali predmeti. Kao da se upravo odigrao malo žešći tulum. Ali ovo nije zajebancija. Palim računalo. Pristižu informacije. Piše da je u 6:28, snažan potres magnidute oko 5 po Richteru pogodio Petrinju. Nema podataka o materijalnoj šteti i eventualnim žrtvama. Palim vatru u peći. Zraka ima. Vatra dobro gori. Dimnjaci su čini se u redu i bar se neću smrznuti u ovoj groznoj novonastaloj situaciji.
Kad se dobrano razdanilo izišao sam na ulicu. Neki ljudi su preplašeni stajali ispred svojih kuća. Razgovaraju. Glasno viču. Ne znaju što da rade. Kako da se smire. Skrenuo sam iz Šenoine prema Radićevom trgu. Ovdje se već vidi da se nešto dogodilo. Komadi crijepova i cigli sa starih austrougarskih zdanja su prekrili ulicu. Automobili voze slalom između njih. A onda sam primjetio Štefa. Tako zovu ovog čovjeka prezimena Brodarac koji živi sa suprugom i mačkama u prizemlju stare kuće s velikim haustorom koji vodi prema hrvačkoj dvorani. Ovog poznatog ribolovca i zaljubljenika u kupske virove godinama teroriziraju noćno – dnevni pišači koji se jednostavno uvuku u haustor i popišaju okolne zidove. Često i njegova ulazna vrata. Stvar je otišla tako daleko da je Štef na vlastitim ulaznim vratima morao napisati poruku upozorenja: Ne zapišavaj ova vrata! No, ovog potresnog jutra imao je puno većih i ozbiljnijih problema. Stoji u dvorištu ispred ulaza u kuću u hrpi cigli koje su pale sa stare zgrade. Da je netko naišao bez sumnje bi ga usmrtilo. Odjednom i ja sam postajem svjestan ozbiljnosti situacije. Fotografiram Štefa i zapisujem podatke, a on očajnički pokazuje rukom u visinu. Njegovi dimnjaci su pukli, raspali se, a komadi su pali u kuću. Do samog kamina. Šteta je sada, usred zime i sezone grijanja nepopravljiva i ogromna. Kako se grijati? Sto problema je na licima Štefa i njegove supruge koji mi prepričavaju taj osjećaj potresa u njihovoj kući. A onda se ponovo sve počelo tresti. Po nama su počeli padati komadići žbuke i zida, a kuća se počela ljuljati. Imali smo sekundu, dvije za bijeg iz ovog mjesta.
Punom brzinom, onako instiktivno, nagonski smo istrčali iz haustora, pretrčali cestu i zaustavili se kod kipa Stjepana Radića. Iza nas je s viših katova pala cijela prašnjava zavjesa odlomljenih komada zida i krova. Sve je to udarilo u pod i prestrašilo prolaznike koji su se pločnikom kretali prema tom mjestu. Srećom, nitko nije naišao u tom trenutku. Čim se tutnjava smirila, počela je druga. Novi potres je pogodio Petrinju. Gledao sam preko puta, u staru kuću gdje je nekad bila Gavrilovićeva mesnica kako nevidljiva ruka kao od šale savija velike dimnjake koji se miču i savijaju kao da su od gume. Jedan od njih puca i njegovi komadi uz veliku buku padaju na ulicu. Neka žena prestrašena hoda sredinom ulice između automobila koji su zastali, Vičemo joj da ni po koju cijenu ne prilazi pločniku. Štef je tog dana ostao bez dimnjaka. Drugog dana ga nije bilo. U onom jačem za kojeg je doznao cijeli svijet izgubio je mjesto stanovanja. Odselio se negdje na sigurno. Ostalo je samo upaljeno svjetlo u sobi koje je noćima svijetlilo u sablasnoj tišini razrušenog središta. A onda se jednog dana ugasilo. Štef i njegova žena se više nikada nisu vratili. Danas je točno devet mjeseci od tog događaja. Država nije sagradila niti jednu kuću.
