Uzdaj se u se i u svoje kljuse

Autor: Marjan Gašljević

Poslije silnih predizbornih obećanja i još više nadanja komotno možemo zaključiti da se ne dešava ništa ili gotovo ništa. Najgore je, mislim, što niti optimisti niti pesimisti ne mogu procijeniti kuda vodi to ništa. Prijatelj mi novinar po cijele dana lamunja Banovinom uzduž i poprijeko sve ne bi li snimio negdje da se nešto gradi i popravlja pa izvješćem ulio bar malo optimizma onima koji su čvrsto vjerovali i u toj vjeri glasovali da će se „obnova ubrzati“ i u još koješta koje su brzojezičavi političari bacali u, pa rekao bih, očajne Banovce. Četrdesetak tisuća objekata koji su se našli na spisku za nužnu obnovu strpljivo stoji i čeka. Tu i tamo neki se objekt ukloni da bi se smanjila ugroza stanovništva pa tako imamo i priču kako su tamo nekoj ženi srušili kuću i ne obavijestivši je da će rušiti. Eto, nadošlo im. 

Nekako u zadnje vrijeme niti ministra Meveda, ili ti vrhovnog stožeraša za obnovu, nije za vidjeti i čuti na Banovini. Zaključio je, ili samo potvrdio, da Zakon o obnovi razvikano donijet u osvit izbora, jednostavno, ne valja. I ministar Horvat koji je toliko reklamirao taj Zakon odjednom je zaključio „da ne valja“. E, jebiga. Tako je, eto, „najbolja Vlada“ donijela Zakon koji je sranje i po kojem se ne može obnavljati. Najbolje u toj je priči što je i oporba bila za taj i takav Zakon pa ih vladajući sada ne mogu kriviti za otežavanje obnove ali ih mogu podjebavati, što i čine, da su nedojebani k’o i vladajuća većina. Da li će izmjene rečenog Zakona donijeti išta ili će samo odnijeti Vanđelićevu glavu koja opaku smeta vrhu vlasti jer ih prokazuje kao smetnju obnovi ljepše kazano.

I dok je moj prijatelj na Banovini uspio posnimati samo beskonačno sasječene šume koje, umjesto da su završile na krovovima Banovine, odlaze „van“ uz ekstraprofite legalnih gubara nad Banovinu se lagano navlači Genovcka ciklona koje će, izgleda uvesti jesen na velika vrata. Udarati će vjetrovi, sipati će kiše a sirotinja iz tih četrdeset tisuća oštećenih objekata sa strepnjom će čekati kada će im se za vrat uz potoke vodurine sasuti i ono preostalih crijepova na razbucano, naherenom krovu ili kada će kroz najlonom obučeni prozor primijetiti romantiku,  prve pahulje. Njima se posebno raduju stanari kontejnera koji su, kao, imali sreću da dobiju isti taj kontejner. Sjećate se: „Nitko neće zimu dočekati u kontejneru.“ Ma da. 

Što se politici košta rugati i sprdati od sirotinje?

Eto, primjerice, političke sprdačine u Zagrebu. „Što je bilo bilo je.“ Zazivaju HDZ-ovci ujedno svim snagama udarajući po vlasti koja im je prije stotinjak dana otela masnu zagrebačku kost. I dok se kotačići starog sustava koji je upravljao gradom svim snagama upiru opstruirati sve ono što bi zagrebčancima trebalo činiti boljitak Premier se isprdava „da mi suza kane kad vidim svijetlo u ponoć u gradskoj upravi“, komunalni sustav se raspada. Samo 3500 kilometara zagrebačkog vodovoda, „da ste izabrali HDZ“ bilo bi sanirano za tih stotinjak dana. I da, izgradili bi i tvornicu cjepiva protiv raka i tko zna kakvih su još gluposti natrkeljali u predizbornoj kampanji. Ne zaboravimo, isti ti likovi držali su većinu Bandiću u Skupštini gurajući svoje projekte. U stvari, da li je uopće bilo Bandićevih i njihovih projekata ili su svi bili u programu: „Use, na se i podase.“

I u Zagrebu, kojeg je potres rastresao dosta prije Banovine, ne dešava se obnova. Zanimljivo ti likovi koji sve znaju „kako bi“ o tome mudro šute. Možda bi im netko rekao: „Hajte vi.“

Nevjerojatno je, u stvari, koliko su te političke snage, i to ne samo u Zagrebu, spremne opstruirati sve, ama baš sve, samo da bi eventualno pokupile neki politički poenčić. Kako obični građani nasjedaju na te priče i opet ponovno biraju iste te likove najbolje je pojasnio sam Premijer: „Stranka koju vodim nudi nadu.“ Naravno da nudi nadu. Nadu da će se i najjadniji građanin ove napaćene Zemlje dočepati kroz stranku nekog mjesta na kojem neće morati ništa raditi a primati će za to dobru plaću. Ili će, još jednostavnije i bogatije, otimati i krasti i nikada biti osuđen. 

Analiziramo, tako, ono površno, laički koliko je zbilja moguće da obnove, kako neki slute, gotovo i neće biti. Glina se, primjerice, raspada. Svakodnevno se sronda neki krov. Tamo čak i ne ruše. I, na koncu, komu će je uopće obnavljati? Hoće li popis stanovništva koji je upravo u tijeku biti malo „friziran“ ili će se sve prepustiti slučaju stvarnosti izračunati će si neki igrači izvana po modelu „da li nam se isplati“. 

Petrinja stoji nešto bolje. Bar se ruši. Na tragu Petrinjke koja je, makar najčvršća zgrada u Petrinji, prva pala ruši se središte grada koje je opako stradalo. Govori tako jedan prijatelj rođeni Petrinjac: „Ako išta budu gradili u Petrinji samo da ne bude ružnije od onog kako je izgledalo prije potresa.“ Petrinja je i na korak do Zagreba što joj povećava šanse. Da li? Prisjetimo se i Petrinjske aglomeracije koja je stala. Da li nepovratno? A tako smo lijepe predizborne priče slušali. Pomaže li s aglomeracijom  onaj Zagrebački poučak izrečen od jednog dužnosnika: „Možda bi pomoglo da se molimo?“

U Zagrebu se oko obnove ipak nešto dešava. Građani su, izgleda, zaključili da od Države, koja ni svoje zgrade ne može popraviti, ne trebaju i ne moraju ništa čekati niti očekivati. Ljudi su, jednostavno, sami zasukali rukave i grade i popravljaju. Grad, kojem gubitnici vlasti stalno sapliću noge prilikom svakog koraka, isto nešto pokušava raditi. Čeprka. Slično nekako je i u Sisku. 

I Zagreb i Sisak gospodarski su dovoljno moćni da će sami, makar čeprkajući i uz stalnu opstrukciju političkih zavidnjaka, provesti obnovu. Je da će trajati ali bolje ikad nego nikad. 

Banijski katastrofalni potres bio je 29. 12. 2020. godine. 18 dana Hrvatska je bila jedinstvena. Onda su nas razjebali. Razbucali k’o pijanac šešir. Preostaje nam samo da na porazbijane prozore polusrušenih kuća ili, umjesto zavjesa, na prozore kontejnera lijepimo lijepe predizborne plakate. Makar da nam na trenutak zaklone prvu romantiku snijega.