Autor:Miroslav Šantek
Tamo u daljini čula se podnevna zvonjava s tornja sv. Lovre. Nebeskog zaštitnika potpuno srušenog središta grada u kojem trenutno caruje samo očaj. Mlada djevojka s maskom na licu i majicom s oznakama popisivača otvorila je ulazna vrata mog dvorišta, a moj dlakavi čuvar je lajanjem odmah reagirao na njenu pojavu. Pitao sam ju ima li koronu na što je odgovorila da nema, a zatim sam je upitao ima li kovid potvrdu na što je odgvorila potvrdno. Mrtav hladan sam joj rekao da osobe u takvom stanju ne puštam u kuću. Malo je zastala ne znajući kako da reagira na ovakvu izjavu, a onda je shvatila da se samo šalim. Sjeli smo za stol moje kuhinje, natočih joj čašu soka od naranče, a ona je izvadila malo prijenosno računalo s već učitanim programom i zatražila moju osobnu iskaznicu prije nego što me krenula ispitivati.
Prije deset godina, također je bila jedna djevojka, samo što je ona imala hrpu papira koje je kemijskom olovkom ispunjavala, a svijet se očito drastično promijenio. U digitalnom smo dobu. Na ekranu moje popisivačice je satelitski google prikaz ulica i kuća koje su joj dodijeljene, a obilježene su točkama u crvenoj, plavoj i žutoj boji. Valjda ona zna što znače. A pitanja su kao i prošlog puta. Poneka, prilično nerazumljiva, ali sve se nekako riješi. I to za desetak minuta. Naravno, mogao sam se i samopopisati, ali meni osobno je to bezveze. Ako je već popis, volim čuti i vidjeti onoga koji me ispituje. A kako je došla u kuhinju novinara, preuzeo sam inicijativu pa smo zamijenili uloge.
Zove se Paula. Mlada Petrinjka. Tek su joj 20. Ovaj posao će joj donijeti nešto novca koji joj je potreban. Razmišlja o budućnosti na nekom fakultetu. U svakom slučaju to je dobra odluka. Čovjek s visokom školom uvijek bolje prođe u životu. Naravno, sto ljudi, sto ćudi. Tako i u ovom njenom privremenom popisivačkom poslu nailazi na mnoge situacije. Treba znati s ljudima razgovarati i kako se postaviti. Ali, riješit će ona ovaj zadatak, a ono što će na kraju popisa predati u tu banku podataka moglo bi biti, kažu mnogi ljudi, vrlo zanimljivo. Nas stanovnika Hrvatske sigurno nema više nego prije deset godina. Za Petrinju nema smisla ni govoriti. Kad se samo osvrnem na situaciju u svojoj ulici, shvatim da su mnogi ljudi u tih deset godina umrli, malo se rodilo djece, a puno je praznih kuća. Moj susjed je od 95. u Srbiji, vratiti se neće, par kuća dalje također ista priča, neki su otišli u zemlje EU. Rade po Njemačkoj, Irskoj, Austriji… životi im kao i svima nama brzo prolaze i tamo daleko od Petrinje će definitvno zaraditi više novca nego ovdje i puno lakše dobiti posao… Situacija je u mom rodnom gradu loša.Nikad gora. Barem je Paula zaradila nešto novca na ovom kratkom razgovoru sa mnom.