Autor:Miroslav Šantek
NIKO KAO SILVIO
Moj prijatelj i školski kolega, drug iz razreda se zvao Silvio Krivošija. Sredinom osamdesetih, kad smo bili srednjoškolci on je definitivno bio “faca”. Vrlo uporan i okretan, provodio je sate i sate marljivo vježbajući vještine uličnog plesa koji je u to doba harao svijetom i kojeg nije mogao baš svako lako savladati- break danceom. U dugom kaputu, tenisicama na nogama i rukavicama bez prstiju, gdje god bi došao, pokazivao je svoje umijeće. Ponekad, kad bi se potpuno ufurao, činilo se kao da se je mogao beskonačno vrtjeti na glavi. Svi bi zastali i gledali njegov performans. Sjećam ga se i te noći, nekog dalekog listopada 85., kad se dogodio veliki tulum u podrumu petrinjske Gimnazije. Tadašnji CUO Braća Hanžek je bio zbratimljen sa školom iz Zvornika, a oni su došli u Petrinju u goste. Silvio je u tom mračnom prostoru austrougarske ljepotice činio prava čuda i impresionirao mlade Bosanke. Pljeskale su mu, a on bi nakon nastupa, onako znojan i bez daha, zapalio mangupski cigaretu zippo upaljačem o svoju nogu i prišao im. Ostalo je povijest. Silvio, nažalost više nije među nama. Prerano se preselio na onaj drugi svijet, ali u mojoj glavi uvijek živi, onako mlad i okretan u tom podrumu.
MIRIS SIROVOG MESA
Tridesetak godina poslije, sišao sam ponovo u taj podrum. To više nije bio prazan prostor, već mjesto prepuno prostorija u kojima su se događala poprilična čuda. Nekadašnji profesor tog CUO Braća Hanžek, a onda i ravnatelj Gimnazije Petrinja se zvao Ante Balen. Bio je to zanimljiv i vrlo uporan čovjek koji je od škole napravio čudesne stvari. Napravljeni su pravi mali praktikumi prehrane – male tvornice sokova, sira, čipsa od jabuka, čak su uspjeli proizvesti i pivo kojeg su nazvali Petrus. A jedna od osoba koja je svakodnevno bila upletena u rad i proizvodnju s učenicima se zvao Ivo Jelečević. Vrlo radišan i ugodan lik. Baš kao i ravnatelj Balen znao je da mu trebaju mediji da se pročuje o školi i vrlo često je mog kolegu novinara Petračića i mene pozivao u goste.
Mi bi se redom čudili o svemu onome što smo vidjeli, a kako smo obojica bili novinari najjače medijske kuće tog doba – Večernjaka, naši tekstovi i fotografije o proizvodnji hrane petrinjskih učenika obišli su svijet. No, 2014. napravljen je veliki iskorak naprijed. Dobili smo poziv da se spustimo u podrum. U njemu se širio miris sirovog mesa. Onaj miris koji ulazi u nosnice kad uđete u neki pothodnik gdje se nalazi mesnica ili u neku tvornicu tipa Gavrilović.
MESARI U AKCIJI
Otvorii smo bijela vrata, a iza njih su bile poredane klupe i ormari za presvlačenje. Iz te garderobe se ulazilo u dvije velike prostorije, od kojih je ona s prozorima na ulicu ispred škole bila puna mladih mesara, potpuno opremljenih potrebnom opremom. Imali su bijele kute, žičane rukavice kao zaštitu od posjekotina ili uboda nožem, velike, prave mesarske noževe u rukama, profesionalni mesarski stol i remu na kojoj je visila svinjska polovica. Učili su kako pravilno raskomadati meso, opandlati plećku, šunku, kako odvojiti masno tkivo od mesa… Gledali smo i nismo mogli vjerovati svojim očima. Kao da smo se nalazili u nekoj prostoriji Gavrilovića. Ta čuvena petrinjska industrija im je i darovala nešto opreme. Vremena su bila takva da se više nije moglo obučavati mesare na praktičnom radu, ali se Balen i Jelečević nisu htjeli predati. Odlučili su napraviti ovaj mali pogon za obuku koji se poslije proširio i čak su napravljene proizvode prodavali građanima na ulazu škole. Zanimanje za mesariju je sve više padalo. Sve manje mladih se htjelo baviti ovim poslom. Istina jest da majstor mesar može raditi u trgovačkim centrima ili privatnim mesnicama koji su nezaobilazna stvar današnjice. Govorilo se da je to zanimanje traženo na tržištu rada.
A danas, sedam godina nakon što smo vidjeli i snimili ove prizore, danas kad sam prošao pored napuštene i razrušene zgrade škole u kojoj je još uvijek taj podrum, pala mi je na pamet pomisao – gdje su ti mladići sa fotografija. Jesu li našli poslove u struci ili ih je život odnio nekim drugim smjerom?