Autor:Daniel Pavlić
Ostavio sam Emiliju i Marinu u krevetu, te odjurio na posao. Usput ostavih drugu kćerku u školi. Prohladno je.Negdje nakon Kukuruzara sam primjetio da je trava bijela. Pao je prvi mraz. Na termometru se ukazalo -2C.Sjetio sam se da sam na prvi mraz prije 15 godina počeo raditi u Sisku. Danas je godišnjica mog svakodnevnog putovanja na relaciji Hrvatska Kostajnica – Sisak. I to baš danas, na dan kada je Marina ostala bez posla, ja sam prije 15 punih godina započeo svoju radnu relaciju sa Siskom. Kakav apsurd, no nisam iznenađen.
No prije desetak dana, kada sam dobivao nagradu za humanost koju su mi uručili novinari HND-a, našalih se da sada znam da je svijetu došao kraj. Ciklusi se zatvaraju, završavaju…Danas ću ispratiti i mog bivšeg radnog kolegu. Preminuo je prije par dana. Sjećat ću ga se po mnogo čemu. Jednom je otišao na odmor u Tunis, a da se nije ni javio ravnateljici. Rekao mi je: Ako što ona pita, ti reci da sam tu negdje.Pitala me Valentina gdje je Ivo, a ja joj rekoh “tu negdje”. A moj kolega ne da je bio u drugom gradu ili drugoj državi, nego je bio na drugom kontinentu. I tako je bio “tu negdje” puna dva tjedna, a da ova nije imala pojma da je u Tunisu. Samo opušteno bila mu je gesla. Tako je i otišao, tiho, potajno…
Jutro prvog mraza. Jutra u kojima su se i podrhtavanja tla smirila. Sad se to događa negdje drugdje, a mi kao da se suosjećamo, znamo kako to izgleda. Znamo taj osjećaj. Prolazi deseti mjesec, hladnoća je na pragu. Oni koji imaju neki izbor da se vrate u svoje ruševne kuće, vraćaju se. Lakše je zagrijati se na peć nego na grijalice. U isčekivanju nekih pomaka s nule, svi zajedno čekamo epilog priče. Mraz je stigao, jutros lagano…