Autor:Miroslav Šantek
188 MLADIH PARTIZANA
S ove pozicije ih mogu sve vidjeti. Puno ih je. I djevojaka i mladića. Poredali su se u vrste na proplanku ove ogromne šume koja ih skriva od neprijatelja. Obučeni u grube, rukom šivane uniforme od čoje. S kapama označenih petokrakom zvijezdom. Mladi su i smrtni. Ima ih točno 188 i pripadnici su Šamaričkog, Kalinskog i Sisačkog partizanskog odreda. U ovom trenutku izgovaraju riječi partizanske zakletve da neće ispustiti oružje iz ruku sve do konačne pobjede nad neprijateljem. Oko njih gore vatre logora na vrhu ogromne šume Šamarice na Zrinskoj gori na Čavić brdu. Čuju se glasovi stotina ljudi, naroda koji je pred ratom pobjegao iz svojih sela u okrilje šume. Miriši hrana koja se priprema, smjenjuju se straže koje budnim okom prate okolinu i pristup velikom šumskom logoru. Rana je jesen. Tek je prva ona ratna. Ovi ljudi ni ne slute da će idući dani i godine donijeti velike gubitke među njihovim redovima. Mnogi će poginuti ili biti ranjeni. Puno zla će se dogoditi u vihoru tog 2. svjetskog rata koji je svoje ruke pružio i na ove krajeve s kojih se kroz granje vidi Bosna u daljini. Krvave bitke će se dogoditi. Ginuti će se s obje zaraćene strane. Sve dok se jednog proljetnog dana sve ne završi i smiri.
TEŠKA VREMENA – NAJMLAĐI ČLAN IMA 62. GODINE
Tako sam otprilike zamislio scenu koju sam ugledao ispred sebe. Pored ogromnog betonskog spomenika usred šume na vrhu Zrinske gore, usred desetaka kilometara ničega, bez ikakvih znakova života nadaleko, ugledao sam nekoliko parkiranih automobila i malu skupinu, sve odreda starijih ljudi koji su se okupili s ciljem da obilježe 80 – godišnjicu od polaganja partizanske zakletve. To su sve predstavnici udruge antifašističkih boraca i antifašista. Stoje na malom platou monumentalnog partizanskog spomenika koji propada u samoći ove šumetine, pale svijeće i polažu vijence u počast poginulim i umrlim borcima u podnožje spomenika. Pored spomenika vijore zastave – europska, hrvatska i njihove antifašističke udruge. Ovdje su i dva uniformirana policajca iz Petrinje jer je skup uredno prijavljen. Nakon što su položili vijence i svijeće, održali su i vrlo kratke govore. Što o ovom događaju koji se ovdje dogodio, što o tekućim problemima što ih muče. A njihov najveći problem je članstvo. Najmlađi član udruge ima 62 godine, a većina je već debelo prešla 70.-u. Nema više ni puno živih boraca i svjedoka te daleke prošlosti, a žale se što im se nije pridružio baš nitko od vlasti SMŽ ili Grada Petrinje kojima su uredno uputili poziv na obilježavanje ove zakletve. Očito je da partizani i nisu baš zanimljivi u ovo doba vlastodršcima.
U jednoj stvari se razuman i poduzetan čovjek s njima može složiti. U okolici ovog spomenika se doista nalazi veliki partizanski logor Vasilja Gaćeše – tadašnjeg ratnog partizanskog komadanta koji je pravo zaboravljeno čudo i veliki muzej na otvorenom. Tu se nalaze ogromne betonske građevine koje su izradili razni umjetnici, a koje predstavljaju objekte iz logora – pekaru, bolnicu, tiskaru, oružarnicu…. Sve se to potencijalno može dobro unovčiti – s druge strane Une, na bosanskoj Kozari, slični kompleksi ubiru puno novca od razgledavanja takvih stvari. Ali ovdje se to definitivno neće dogoditi. Na Baniji se ne događa ništa, a kamoli da bi se uložio novac u neki partizanski turizam koji u ostalim dijelovima bivše države postoji.
DOK JE ŽIV NOSIT ĆE TITA SA SOBOM
Ovi ljudi ne vide baš svjetlu budućnost za njihovu udrugu i očuvanje priča i događaja iz NOB-a. Mladi im se ne priključuju, ne zanima ih nešto što se dogodilo prije skoro sto godina. I sami kažu da su prilično informatički nepismeni i neaktivni i da bi se trebali više posvetiti novim tehnologijama i internetu na kojima današnji svijet funkcionira. No, ovi okupljeni će duh partizana nositi sa sobom dok god budu živi. Jedan od njih mi je upao u oko jer na grudima ima veliku crvenu zvijezdu, a u rukama drži izrezbarenu glavu partizanskog vođe Josipa Broza Tita. Miloš Branković ima 76 godina i dolazi iz sela Bijele vode s glinskog područja. Diplomirani je ekonomista u mirovini i doživotni antifašist. Vrlo je vješt s rukama i od drveta u svojem domu radi rezbari svakakve predmete od drveta. Tako je izrezbario i Titovu glavu, a na pitanje što mu to znači u životu, kaže da on potječe iz jako siromašne obitelji u kojoj su neki članovi smrtno stradali od fašista, a da je u državi nakon rata koju je Tito stvorio uspio završiti školu, sagraditi kuću i mogao je raditi i stvarati. Kaže da dok je živ, nosit će sa sobom Tita sa sobom.
Fini sendviči su zamirisali šumom. Nakon sjećanja na davne partizane treba nešto i prezalogajiti. Sudionici ovog okupljanja su se zajednički fotografirali uz spomenik. Nadaju se da će ih iduće godine biti više i da će se pojaviti netko iz državnih vlasti. Pozdravljam ih i odlazim. Oko mene je ogromna šuma. Tišina i mir. Samo velike prosjeke i novonastale livade na mjestima gdje ih nikad nije bilo sugeriraju kako se već desetljećima svakodnevno ovdje sječe drvo i odvozi daleko. Čavić brdo spava u zaboravu.