Autor:Miroslav Šantek
Još sinoć, sjedio sam u petrinjskom kafiću u središtu grada, na samom rubu zone sumraka, gdje se u dugi niz nižu porušene i napuštene kuće. Listopadske noći polako pozimljuju, rijetki prolaznici iza stakla šeću ovim depresivnim ulicama, tek poneki automobil projuri svojim putem. Deset mjeseci je prošlo od potresa, uobičajena je postala fraza među Petrinjcima da obnova još nije ni počela, a kad će ne zna se. Između par gutljaja kave u razgovoru saznah da su neki ljudi koje poznajem, a koje stvarno dugo nisam sreo na ulici otišli iz Petrinje. Pokupili su svoju djecu odmah nakon potresa i odselili u drugi grad gdje su ih upisali u školu i gdje su se, kažu, svi jako dobro snašli i žive normalnim životom. U tom trenutku sam shvatio da ih vrlo vjerojatno više neću vidjeti, osim možda slučajno, kad naiđu turistički u stari kraj. Izašli smo na ulicu. Hladan vjetar i nova rasvjeta s nekoliko stupova od stare robne kuće do ostatka zida hotela Banija osvjetljava pustu noć. Potpuno mi je jasno zašto su ti ljudi otišli.
Jutro donosi sivu maglu. Ona nije kao u pjesmi pala pored Petrinje grada, već ga je prekrila. Na krovu ruševine u Nazorovoj radnici postavljaju skupi limeni krov. Potuno je mnogima građanima nejasno zašto to rade i zašto ne krenu s obnovom tih kuća a ne pokrivanjem ruševina limovima, što samo znači da prava obnova tih kuća neće brzo početi. A vrijeme leti. Bliži se studeni. Bliži se Dan mrtvih i polako dolazi vrijeme da se kupe svijeće i buketi cvijeća koji se polažu na grobna mjesta. Uskoro će se petrinjski plac zašareniti od prekrasnih boja, a među prvima su svoje bukete ponudili oni koji vole cvijeće i koji misle svoje mlade živote posvetiti toj priči.
Ispred svih tih štandova na kojima uobičajeno ludi kupuju voće i povrće, nanizalo se par metara živog cvijeća jarkih boja, vrlo stručno složenih u vrlo primamljive bukete. Oni su plod ruku malih majstora cvjećara koji pohađaju petrinjsku srednju školu i kojima nije osvanula nikad gora godina. Stoje ovog prohladnog jutra i nude aranžmane cvijeća na prodaju, a s prikupljenim novcem misle kupiti repromaterijal. Tanja Polanščak, profesorica strukovnih predmeta kaže da su ovo cvijeće kupili na zagrebačkoj Zelenoj tržnici, a aranžmane napravili u privatnoj kući u petrinjskoj Kučerinoj ulici. Teška su vremena za njih. Njihova škola je uništena u potresu, sav prostor u kojem su prijašnjih godina doista stvarali prava čuda je neupotrebljiv i nepristupačan, a oni su osuđeni na sudbinu dijeljena prostora i biti gosti u OŠ Mate Lovraka, gdje pohađaju nastavu, a praksu provode u već spomenutoj Kučerinoj ulici.Cvjećarstvo je vrlo prespektivno zanimanje za onoga tko se želi potruditi i tim baviti u životu. Može se zaraditi novac ukrašavanjem raznih događaja, ali ove godine je upisano samo dvoje učenika. Prošle godine ih je bilo dvadesetak u razredu – veli Tanja.
Taj podatak brutalno udara u glavu i vraća me na sinoćnju kavu i razgovor o odlasku ljudi iz ovog starog grada. Šta je tu je. Jedna od te dvije buduće cvjećarice, mlada cura koja će tri godine svog života posvetiti učenju tajni cvjećarskog zanata dolazi iz obližnje Mošćenice. Jelena Jakopan je optimistična. Kaže da ju jako zanima sve oko cvijeća i da uživa na praksi. Vidi sebe u budućnosti u ovom poslu, a mišljenja je da će se idućih godina ponovo više mladih zanimati za ovo zanimanje. Nju uči i profesorica Štefica Vidušić, a ovdje je par mladih momaka koji su upisali zanimanje pomoćni voćar i koji su spekli pekmez od dunja pod budnim okom njihove profesorice Ive Belaić.
Ljudi prilaze štandu, razgledavaju, zadovoljni su viđenim, poneko i kupi ove lijepo aranžirane bukete cvijeća. Dolazi i petrinjska gradonačelnica Magdalena Komes. Putem ju zaustavljaju građani. Govore joj o problemima u kojima su se našli. Ona je došla dati podršku ovim mladim budućim poduzetnicima. Pohvalila je i profesore i učenike i kaže da je ponosna na njih. Pozvala je i sve građane da dođu, vide njihov prekrasan štand i kupe cvijeće od njih. U ovom teškim trenucima kad su bez svog prostora i sredstava za rad, kad su u teškoj situaciji, treba im pomoć.