Autor:Miroslav Šantek
Oni ranoranioci, petrinjski radnici koji ranim jutrom putuju prema porti Gavrilovića ili dalje prema Sisku, znali su ga vidjeti u pola 6 ujutro kako se dužinom beskrajne Gajeve ulice kreće prema parku. Na prvu jutarnju ophodnju. Patrolu još usnulim gradom kad se birtije tek spremaju otvoriti, a dvorištima laju psi. Zapalio bi cigaretu, stavio je u usta i više je ne bi vadio iz njih sve dok je ne bi do kraja popušio. A onda bi zapalio drugu. NIje mu smetao dim u očima. Nije ju trebao ni otresti. Stavio bi ruke na leđa i laganim korakom, po točno u njegovoj glavi zacrtanoj špranci hodao strogim središtem grada do linije gdje bi se okrenuo i vratio na isto mjesto. Taj ritual bi obavljao više puta dnevno.
Vlado Žestoki je bio krupan čovjek. Prodornog pogleda i sporog hoda. I širokog osmijeha. Bio je vrlo upečatljiva pojava, netko koga ste sasvim sigurno, htjeli to ili ne vidjeli. Netko čija je pojava ostala u vašoj memoriji. Što je on radio u tako kratkom životu, čime se bavio i što je htio je samo njegova stvar. On je bio kao što bi grupa Partibrejkers u jednoj svojoj pjesmi rekla – Ulični hodač. I to je to. Sasvim dovoljno.
Kažu da grad čine ljudi. Svi mi imamo neku svoju priču. Svi smo mi dio nečega zajedničkoga. Svi mi poznamo nekoga i netko nas pozna. Ali ima onih poput njega kojeg su svi poznavali a nikad s njim nisu ni riječ progovorili, još manje znali išta o njemu. Bez sumnje se može reći da je Vlado bio prepoznatljiv lik Petrinje grada. Jedan od hrpe lica koja su prestala s misijom na ovom svijetu. Jedan od onih koji je zauvijek otišao.
