Autor:Miroslav Šantek
Ne znate Lecu? Ma, znate ga sigurno. Ja ga tim nadimkom zovem već preko tri desetljeća, a pravo ime mu je Leon Rizmaul. Iz te petrinjske familije Rizmaula, učitelja i povjesničara, a ako i nikada niste čuli za njega, svakako ste vidjeli na televiziji neuništivu emisiju koja se emitira već 45 godina – TV kalendar. E, pa Leco je njen glavni urednik. Ono trajnije i neizbrisivo i sada se u svakom slučaju može reći, doživotno, što nas veže je strastvena ljubav i zanimanje prema rock glazbi, pogotovo malo opskurnijim žanrovima i bendovima te velike priče. Tako je noć prije nego što će nazvati proveo u Zagrebu na snimanju videospota jednog benda koji mu se sviđa i s kojima se sprijateljio, pa ih je odlučio iduću noć pogledati uživo i pedesetak kilometara dalje, u Sisku gdje su dogovorili svirku u jednom kafiću. Nazvao je našeg zajedničkog prijatelja, on drugog, a onda i mene i kao što stara poslovica veli: teško žabu u vodu natjerati, dogovor je pao. Idemo u Sisak na koncert grupe Lili Gee.
I Leco i njegov prijatelj su sisački srednjoškolci. Jedni od mnogih koji bi znali pobjeći s nastave u obližnju birtiju na piće i partiju biljara. Davnih osamdesetih se tako radilo, a dugo vremena taj prostor kod semafora na Viktorovcu je nosio ime Ivančica. Kako je u obljižnjoj šumici smješten i najbolji omladinski klub ove županije SKWHAT gdje su se često znali odvijati nama zanimljivi sadržaji, prije nekog koncerta bi kratili vrijeme i zagrijavali se uz pivo u tom kafiću koji je izgledao baš kao svaka kvartovska birtija sa svojim gostima, pričama, energijom i muzikom potpuno drugačijom od one koju smo mi slušali. Ali to nema niakve veze. Bilo je ugodno tih noći. Danas, puno godina poslije, u ovo kovid vrijeme zabrana druženja i pijančevanja uz žive nastupe, taj period je neki novi vlasnik iskoristio da napravi potpuno drugačiji prostor s drugačijim sadržajem. Ime je ostavio isto s dodatkom – industrial bar. Nakon što smo se provezli kroz pola uspavanog Zibela gdje nismo mogli naći parkirališno mjesto i kad smo konačno osjetili hladni sisački zrak u plućima, bili smo spremni da uplovimo u nešto potpuno uzbudljivo – idemo nekud gdje je sve drugačije.
Davidu Lynchu, čuvenom američkom filmašu i jednom od tvoraca kultnog serijala Twin Peaks bi se mogao ovaj prostor svidjeti. Tako mi je prošlo kroz glavu kad smo zatvorili vrata iza sebe. U polumraku se nazire samo jedna prostorija s visokim stolovima, ciglenim zidovima i atmosferom neke tvornice. Netko je odustao od rezervacije, pa nas je konobar odmah smjestio za jedini slobodni stol s pogledom na veliki komad zida i još veći tv ekran na kojem se neprekidno prikazuju scene u kojima neki likovi igraju video igre prepune nasilja i krvi. Oko nas je mlađa ekipa dobro raspoložena. Puše, piju, zajebavaju se. Pokušavaju “uletiti” zgodnim Siščankama, a sa zvučnika sviraju klasici rocka. A onda odjednom krene sa svirkom bend kojeg ne možete dobro vidjeti. Naime, ovakav prizor još nismo nigdje doživjeli. Gore, visoko u zraku, na tavanu je smješten bend kojeg ne možete cijelog vidjeti. Nedostatak prostora je učinio ovu nestvarnu scenu. Ljudi podižu glave u zrak i trude se vidjeti pjevačicu Lidiju koja vrlo dobro, baš kao i cijeli ovaj bend Lili Gee zna šta radi. Vrlo su precizni, uigrani i jako zvuče na klasike ex YU novog vala, ali i na Ramonese, The Pretenders, Blondie i sve te fine stvari koje su se događale jednom davno, u neko ljepše doba. Imaju puno autorskih pjesama koje su odsvirali, čak i dio publike pozna njihov repertoar, a najviše pljeska i podrške su dobili na obradama starih dobrih hitova Zane, Bajage, Azre…
Kad ponoć zakuca, po Capakovim pravilima svirka prestaje. Bend se pakuje, silazi među publiku. Fotografiraju se, popričaju, a onda odlaze nazad za Zagreb sa šakom kuna zarađenih na ovoj gaži. Vode i Lecu sa sobom. Ima mjesta za njega. Nestaju u noći, a i mi nakon posljednjeg piva izlazimo u hladnu sisačku noć. Sjedam za volan malog Renaulta i vozim moju pivom natopljenu ekipu prema toplim krevetima. Ja sam ove noći vozač. Onaj koji se žrtvuje i ne pije. Gluhe minute lete kroz maglu na putu. Tamo negdje na ravnini Naselja gdje svi voze po pravilu zbog kamerčine nakačene na stup, kroz glavu mi proleti pomisao kako sam već prešao pola stoljeća života, a stalno izlazim po birtijama i rock koncertima. Ovog puta Leco je kriv.