Autor: Marjan Gašljević
U Hrvatskoj ništa novo osim što vrijeme prolazi i nekima donosi ljepše dane a većini teže dane. Ti, kojima vrijeme donosi ljepše dane govore da „u Hrvatskoj život nije skup“. S njima se slažu i ovi drugi dodajući: „Ali je skupo njegovo održavanje.“
Koronu smo davno pobijedili ali nikada, do poslije pobjede, nismo imali toliki porast novozaraženih i preminulih. Euforičari pobjede nad koronom za preko 9 tisuća preminulih bi rekli: „To je dobro jer u ovoj eskalaciji cijena u Hrvatskoj za one koji umru ove jeseni nema zime.“ Za njih ništa, ili skoro ništa, nije poskupilo. „Plin za kućanstvo neće poskupiti do travnja 2022. godine“ kaže nenadjebivi t,ć,. Prije mjesec dana bocu plina platih 112,00 kuna a jučer 153 kune. Ne, plin nije poskupio. Ni druge elementarne potrebe za „održavanje života“ nisu poskupile samo se cijene „presložile“.
I tako, ljeto koje nas je sve iznenadilo ostavili smo iza sebe. Prosto mi nedostaju euforična izvješća TV izvjestitelja o broju turista koji lamunjaju našom obalom jabavajući majku domaćinima koji su odjednom za 3 – 4 puta povećali cijene smještaja. Euforični likovi s malih ekrana sada, po zadatku, obješenog kljuna dojavljuju o zastrašujućim brojkama novozaraženih i preminulih zaključujući izvješća s: „Budite odgovorni.“ Kako turiste ne spominju meni ostaje kazati samo Banijski razumljivo: „Mater vam neodgovornu.“
U stvari većini onih jadnih Banijaca nedostaje, nakon svega, snage prozboriti i tu često na Baniji rabljenu rečenicu. Nakon ljetnih prženja u ono nešto kontejnera koji su se činili spasom nastalo je hvatanje kišnice da se zaštiti ono malo sirotinje što je ostalo ili spašeno ispod ruševina. Što drugo reči nego „mater vam neodgovornu“ onima koji su obećavali „siguran smještaj do zime“, „ubrzavanje obnove“ i što sve još a niti pravnu regulativu nisu uspjeli uskladiti s potrebama da bi se bilo što moglo raditi.
„Priroda će se pobrinuti za ljude.“
Eto, kažu brojke, 30% manje hrvatskih građana traži ili dobiva osnovnu liječničku pomoć a preventiva stoji čak dosta lošije. Smrtnost nikad više. Priroda se, zbiljski, uz našu malu pomoć, brine za ljude. U Sisku, Petrinji, Glini liječničke ordinacije u kontejnerima. I njima curi kroz stropove. Kontejneri, kao i oni u kojima žive građani, zamotani u najlone da se bar malo zaštite korisnici. Pacijenti svih vrsta i dezena strpljivo drže epidemiološki razmak na parkiralištima i travnjacima čekajući svoj red za pregled ili terapiju. Tu i tamo timovi su uspjeli iskamčiti neki suncobran koji im šefovi nisu transferirali do svojih vikendica na moru pa se dvoje troje pacijenata uspije, bar na trenutak, skloniti. Medicinski timovi pokušavaju maksimalnim trudom i ljubaznošću popraviti nemoguće. Kod jedne „zdrmane“ ordinacije pokušavam fotografirati red od dvadesetak pacijenata koji strpljivo tapkaju na mokrom, razgaženom travnjaku da bi svoj „posao“ obavili sa medicinskom sestrom koja se „ukazuje“ na prozoru. Moli me da ne fotografiram „jer će najebati od nadređenih“. I tako, vrijeme prolazi, pacijenti strpljivo kisnu znajući da „poslije kiše uvijek dolazi sunce“, a priroda radi svoje.
Istovremeno, prestankom brojanja turista i euforičnom izvještavanju koliko su oera „ostavili“, počinju prisjećanja na najtužnija događanja novije hrvatske povijesti. Da, prije trideset godina Hrvatska je pretrpjela u novijoj povijesti nezapamćene zločine protiv čovjeka i njegovih dobara. Tada, u obranu svojih građana stali su malobrojni hrvatski dragovoljci braneći narod i Domovinu istovremeno stvarajući i Hrvatske obrambena snage, posebno Hrvatsku vojsku. S neprijateljem koji nas je napadao bilo je relativno lako. Znao si da je onaj tko puca na tebe neprijatelj i da za njega ne treba imati milosti. Daleko teže je bilo i ostalo boriti se s onima koji nisu bili sigurni na kojoj su, tada, strani a bili su tu. Nama iza leđa. Mudrovali su, bježakali i kalkulirali kako će to izgledati „poslije“ njihove crvene vladavine koja im je pružala sigurnost i blagostanje privilegiranih crvenih nasljednika.
I dalje u Hrvatskoj ništa novo. Ta Hrvatska vojska nastala u izuzetno teškim i zahtjevnim uvjetima na životima i krvi malobrojnih hrvatskih dragovoljaca postaje predmetom političkih prepucavanja i tada privilegiranih crvenih nasljednika koji su, samo naizgled, presvukli svoje kapute. Oni su i dalje privilegirani i žive u blagostanju. Svoju licemjernu i lažnu zahvalnost „prodaju“ ovih mjeseci uspomena i sjećanja paleći svijeće po obilježjima stradanja branitelja i građana iz tih ponosnih vremena. Oni su, reče neki od tih, zaboravili da je ove godine trideseta godišnjica pa nisu planirali sredstva. No, uparađeni i nakinđureni, neće propustiti kazati nad tim obilježjima: „Oni su položili živote“, „nesebično su se žrtvovali i dali živote“. Ne, nisu gospodo. Vi ste im ih oteli. Oteli ste ih svojim bježakanjem, svojim dvojbama i zaštitničkim ponašanjem svojih crvenih očeva.
I što više kazati dok gledamo prepucavanje oko umirovljenja brigadira Burčula, zapovjednika Počasno-zaštitne bojne Hrvatske vojske. Sramota. Ta je Bojna najelitnija postrojba Hrvatske vojske iznikla u „onim“ teškim i ponosnim vremenima i ponos je svih nas koji smo ta vremena živjeli kao i cijela Hrvatska vojska u čijem smo nastajanju dali svoj doprinos. I taj ponos nas Hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika povlače neki likovi koji, danas, kada vide Hrvatskog vojnika u punoj spremi, prestrašeni bježe pod majčinu suknju rogušeći se u trenutku kada se osjete zaštićenim. Zaštićenim od likova kao što su i sami.
Burčul, u stvari, nije Burčul. On je Hrvatski vojnik. Hrvatski vojnik koji predstavlja Hrvatsku vojsku u njezinom najljepšem licu na ponos svakog hrvatskog građanina kojem je Hrvatska u srcu.