Neki dan u jednom dućanu nagluhi starac kupuje potrepštine. Očito je ta trgovina malo duže potrajala. Dolazim već pri kraju priče i strpljivo čekam. Vidim – na pultu iza pleksiglasa se sjaje dvije lijepe crvene jabuke. Starac glasno govori vidno uzrujanoj mladoj prodavačici: „Ma uzmi jabuke, zdrave su i sočne, bit ćeš rumena kao i one…“ Mlada mu žena s visoka odgovara: „Ja se šminkom narumenim, a i kad me netko naljuti…“ Bog zna što se prije događalo. Očito se nisu mogli sporazumjeti. A gdje su završile jabuke, ne znam.
Pogrbljeni starac teškog koraka, uz pomoć štapa, izlazi van noseći torbu s kupljenim stvarima. Brzo obavljam svoje ništa ne komentirajući. Htjela bih reći-sačuvaj te jabuke, nemoj ih baciti. Ali nisam… Vidim, oslonjen na moj auto čeka me taj isti čovjek. Pita me mogu li ga odvesti do autobusa jer ga noge slabo služe. Kaže, platit će mi pošteno. Ništa ne traži badava. Otvaram mu vrata auta, sklanjam svoje vrećice u stranu kako bih mu napravila mjesta na sjedalu. Kad se smjestio, nastavlja svoju priču: „Ne boj se, zdrav sam ja, nemam koronu. Moje je selo na brdu, čist je zrak, tamo nitko nije bolestan. Ni potres nam nije nanio veću štetu…“
I tako se mi vozimo do odredišta. On priča, ja šutim. Misli mi jure, osjećaji se kovitlaju…Kad smo stigli, pruža mi 100 kuna da plati vožnju. Kaže da nema sitnog, neka si uzmem 20 kuna za gorivo. Odmahujem glavom i govorim mu da spremi novac jer ga nisam povezla za plaću nego zato što vidim da teško hoda. Zahvaljuje se, govori mi svoje ime i selo iz kojeg dolazi. Rastajemo se i svatko zaokupljen mislima odlazi svojim putem.
Možda je ova priča istinita, a možda sam samo sanjala. Ipak, još su mi pred očima dvije domaće banijske crvene jabuke na čistom pultu trgovine, darovane od srca i pružene drhtavom rukom nepoznatog mi starca. Jabuke su to koje usred silnih zala današnjice liječe sve bolesti i vraćaju rumenilo na lica djevojaka. Kako bilo, i starac i njegova misao o jabukama pripadaju nekom drugom dobu koje se više nikad neće vratiti. Možda ga zato prodavačica nije razumjela.
Željela sam vam ispričati ovu kratku priču. Možda je beznačajna ali meni uvijek iznova zasuze oči. Jer priče su tu da se podijele s drugima. Netko je mudro rekao da svi mi nosimo tu poneku suzu u sebi, suzu koja nosi mnoge neispričane priče skrivene na dnu srca…I plakati i smijati se nekoj priči lakše je zajedno s drugima…
Za ps-portal Katica Gašljević Tomić