Autor:Miroslav Šantek
Zastali smo na pristojnu daljinu i gledali. Tamo visoko na krovu stare kuće u središtu Petrinje, među ruševinama Nazorove ulice gdje mjesecima od razornog potresa mogu se povremeno vidjeti samo strojevi koji ruše ta zdanja i pješaci koji se probijaju kroz tu vjerojatno najopasniju ulicu nadaleko – ukazao se čovjek. S kacigom na glavi dugo je zavezivao oko sebe sigurnosno uže. Provjeravao je svaki detalj, a onda je zamahnuo i bacio uže u ponor ispod sebe. Na tlu je njegov kolega za dijelove parkiranog kamiona to uže čvrsto zavezao i dao mu znak da je sve sigurno. Na te riječi , on se uzdigao s tavana na strmi krov prekriven crijepovima po kojima se počeo spretno spušati. Njegov zadatak je bio postaviti limene ploče na dijelove krova koji su propali i trebalo je zakrpati te rupe i spriječiti da kiše unište gornji kat te velike kuće.
Njegov kolega na tlu mi je rekao da su oni pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja i dolaze iz Karlovca. Nakon onog prvog udara i kaotičnih prizora u Petrinji i cijeloj oštećenoj Baniji gdje su proveli puno vremena spašavajući mnoge vrijedne stvari iz opasno oštećenih zgrada u koje se nitko nije usudio ući, ovog sunčanog dana su se vratili u Petrinju. Cijeli ovaj prizor koji vidite je samo dio ogromne količine vremena koje je prošlo do samog izlaska na krov. Imamo ovdje i medicinski tim za ne daj Bože da se nešto dogodi i pođe po zlu, a skoro dva sata je trajala priprema i osiguranje našeg kolege koji se spušta niz ovaj nesiguran i vrlo strm krov. Pad s te visine na beton bio bi koban. Ali mi smo navikli na opasnost i ovakve ekstremne prilike -reče on.
