Autor: Marjan Gašljević
Jutros zarana dana okovanog maglusinom taman mi se vjetrobran malo otopio u nizu parkiranih automobila na mjestu gdje je parkirno mjesto bingo ugledam „rupu“. Taman da se zavezem a ono, što bi kazao neponovljivi Krsto, „nemeže“. Nekakav „preserati“ zavezao se poprijeko zauzevši dva parkirna mjesta. Iz skalamerije lijeno se izvlači nekakav šugavi lik sve se zgledajući divi li mu se tko.
„Konju jedan nedojebani!“ Pozdravim ga kroz spušteno bočno staklo. Jebiga, sada cijeli dan strepim hoće li mi zakucati na vrata s bejzbol palicom a da mu neću moći i stići objasniti da sam mu, u stvari, dao veliki kompliment, nešto kao: „Moćno, plemenito, punokrvno, snažno, lijepo, elegantno, prekrasno …. biće.“ Ono „nedojebano“ gratis. Ma znam. Ti likovi u takvim markiranim „preseratijima“ bejzbol palicama barataju bolje nego nas većina čačkalicama. Za njih je „slow living“ kao životna filozofija modernog vremena upravo suprotni pojam.
I upravo na tragu te filozofije Hrvatski se Premijer sa saborske govornice obratio „svom“ Narodu: „Treba eliminirati malodušje iz svakodnevnog života.“ Ma koliko on, možda, mislio da nudi „slow living“ na kraju mi je ispalo, nekako, kao da se sa svojim „preseratijem“ parkirao upoprijeko zauzevši sva parkirna mjesta.
Kako, dakle, eliminirati malodušje iz svakodnevnice kada ti početkom mjesec na račun „sjedne“ mirovina nedostatna i za one najživotnije potrebe. U neka tamo davna vremena ljudi su odlazili u mirovinu sretni i zadovoljni opraštajući se od firme i drugova pjesmom i krkačinom. Danas odlazak u mirovinu liči na vlastiti sprovod i to bez karmina.
Kako, recimo, prognati malodušje iz sebe kada, kao jutros, otvoriš vrata svog kontejnera i u nemilosrdnoj magli pogled ti padne na hrpu građevnog materijala koji ti je nekada bila kuća. Za tobom ne viču ni žena ni djeca: „Zatvori jebena vrata ulazi hladnoća!“ Hladnoća je, naime, već unutra a treseš se samo kada ti netko iz vlasti, a tih je svakodnevno, uvjerljivo pokušava kazati da „će se obnova ubrzati“. To smo čuli i s rečene saborske govornice u premijerskoj poslanici.
U stvari o toj nesretnoj obnovi odavno je sve kazano. „Ne računajte na nas.“ Na koncu floskula „izbacite malodušje“ zvuči prihvatljivije nego „izvucite 12 tisuća kuna za elaborat za rušenje da vam uklonimo onu hrpu što vam zaklanja vidik u magli a bila je vaša kuća.“
Kako je, ni onaj iz „preseratija“ nije objasnio, obično, jebeno rušenje potresom srušenih objekata najmanje tri puta skuplje nego rušenje stamene Petrinjke?
Hoće li za deset – petnaest godina opet neki USKOK i policija trkati za dvadesetak ortaka koji su se oparili na Banijskoj sirotinji naplaćujući rušenje davno srušenog nekoliko puta više od stvarne cijene? Biti će to zgoda i pogoda da se uzvitla prašina kako se ne bi vidjelo nešto što se, tog trenutka, ne treba vidjeti. Spomenulo se to i netko negdje ali je priča ubrzano i netragom nestala: „Kućo, bila si prah i u prah smo te pretvorili.“ I debelo naplatili čak i slijeganje prašine.
Eliminirajte, dakle, malodušje iz svakodnevnog života. Kad otvorite vrata svog kontejnera i uprete pogled u nemilosrdnu maglu koja je okupirala banijske staze i bogaze, savijte dlanove oko usta i što glasnije riknite u maglu: „Mater vam jebem lopovsku!“ Neće pomoći ali ništa ne košta.