„Stekleni dućan“

Autor: Marjan Gašljević

U ovo vrijeme poslije potresa koji je svojom rušilačkom snagom promijenio mnoge poznate vizure uvijek kada se provezem kroz Glinu sjećanje me vrati na neke poznate mi kuće za koje me vežu uspomene. Stara glinska ulica od „skvera“ do „bolnice“ bila je ulica mnogih starih i poznatih glinskih obitelji. Uz nekoliko izuzetaka u ovoj su ulici živjeli svi koji su u Glini nešto značili. Nekada lijepe građanske kuće svoj su sjaj izgubile davno prije potresa a mnoge bi, kako netko reče, dobile „crvenu naljepnicu“ i prije potresa. Zapuštene i napuštene zatekli smo poslije „Oluje“ a potres ih je samo dokosurio. Ulica danas izgleda apokaliptično vjerojatno bez šanse da se vrati u nekakav život. 

Osobno me za samu Glinu ne veže ništa posebno. Mi s druge obale rijeke Gline gledali smo ovaj grad, mislim, bez nekih posebnih osjećaja. S Perlinskog brijega ispod kojeg i na kojem leži Viduševac pruža se prekrasan pogled na dolinu koju dijeli rijeka Glina na čijoj je desnoj obali grad koji mi nismo zvali Glinom već je za nas bio „Varoš“. Malo je Vidušljana koji su „svoj kruh svagdašnji“ zarađivali radeći u Glini,  posebno tih šezdesetih. 

Glina, kao grad, imala je nekoliko razdoblja svog procvata i stagnacije. Kao sjedište V pukovnije poprimila je uvelike današnji komunalni izgled. Oko sjedišta pukovnije razvijala se, ne samo vojna infrastruktura, već i civilna koja je opsluživala vojsku. Glina se je počela razvijati u trgovačko i zanatsko središte područja koje je razvojni doseg imalo na prijelazu stoljeća. Iz tog vremena ostalo je nazivlje po glinskim trgovačkim obiteljima Khon, Metikoš, Mrgan, … kuća i zgrada i danas makar su ih nove vlasti poslije Drugog rata nacionalizirale i dodijelile „zadrugama“ čiji se natpisi i danas vide na, uglavnom ruševnim pročeljima ili samo preostalim dijelovima tih pročelja. 

Svoj „drugi“ veliki uzlet Glina je doživjela kasnih šezdesetih kada je sagrađena Predionica a kasnije i Pogon sisačke željezare. Za radnike koji su priučeni za rad u ovim tvornicama sagrađeno je i nekoliko stambenih zgrada. 

Sve to vrijeme Glina je bila trgovačko središte cijelog i šireg područja a „tržni dan“ bila je srijeda. Srijedom bi još za debele noći prema Glini krenuli konvoji zaprežnih kola pretrpani raznim poljoprivrednim proizvodima namijenjenih prodaji. Idući spomenutom ulicom smjerom „od bolnice“ negdje pri kraju ulice desno bi se skretalo na „ženski plac“ a lijevo prema „muškom placu“, ili ti „stočnom“ (bez aluzija, molim). Na „ženskom placu“, kako i samo ime kaže, prodavale su na prodajnim klupama uglavnom žene i to mlijeko i mliječne proizvode sa svog domaćinstva, živu i zaklanu perad, sezonsko voće i povrće iz svojih vrtova. 

Muški je, pak, plac bio namijenjen za prodaju i preprodaju stoke. Galamilo se tu, psovalo, pljuvalo u šake i treslo rukama. Žustro rukovanje poslije pljuvanja u dlan značilo je prodaju. Bio je to „prodajni pečat“. Kupci i nakupci bi, poslije „pečata“ „naštrigali“ obično na vratu kupljene životinje nekakav „svoj“ znak i to je bilo to. Otišli bi „drmnuti“ čokan – dva rakije pa svatko k sebi. 

I moja baka i majka odlazile bi srijedom na plac noseći mlijeko, sir, vrhnje, putar, jaja i povrće iz vrta. Uglavnom su imale svoje „konte“, glinjanke koje bi unaprijed od njih naručile namirnice a neke „konte“ trajale su godinama. One bi znale naručiti i druge proizvode kao, recimo, koku za juhu i pečenje, racu, kanticu masti,  a pao bi i dogovor za cijelog „ranjenika“. Odlazile bi ujutro zarana poslije jutarnje mužnje krava i „namirenja“ druge stoke vozeći robu za prodaju na pretrpanim biciklima a znalo se ići i s kolima pa i pješice. Povratak bi bio nešto poslije podnevnog zvona a taj bih trenutak ja, tada mali klinac, nestrpljivo čekao „viseći“ na drvenim ulaznim vratima dvorišta. 

Od utrška bi se kupile potrebite stvari za kućanstvo: Šećer, sol, petrolej, obavezna „Divka“ i još neke đinđe ako je prodaja bila dobra. Za mene malca obavezna je bila lizalica sa slikom nogometaša koje smo revno sakupljali (radi toga sam i visio na plotu), razmjenjivali i tapkali. To je bilo naše dječje „blago“. 

Dućani u to vrijeme bili su posebna priča u usporedbi s današnjim. Bile su to uglavnom mračne prostorije masivnih drvenih vrata koja su se zaključavala velikim lokotom na poprečno postavljenu gredu. Prozori su bili majušni s obaveznim „gatrama“ i masivnim škurama koje su se zaključavale iznutra. U mračnom prostoru miješali su se mirisi petroleja i kanditorskih proizvoda koje su trgovci pakirali u papirnate „fišeke“ koje su „frkali“ od novinskog papira važući ih na impresivnim vagama koje su ponosno stajale na izreckanom pultu od neke tesane fosne. Majka bi znala kupiti i „čajne kolutiće“ koji su, gle čuda, izgledali kao i danas. Spakirani u novinski fišek mirisali su na petrolej jer je polica u kojoj su bili, u rinfuzi, naravno, stajala tih iznad bureta s petrolejom koji se je pumpao u manje posude koje bi donosili kupci ručnom pumpom. 

Trgovci su bili, uglavnom, „drugovi“ prepoznatljivi po plavoj, masnoj kuti do poda i „flajbasu“ zataknutom za uho. Fiskalna blagajna bio im je škanicl po kojem su šarali svoje račune a novac bi samo zgrnuli u ladicu pod pultom. 

Jedne srijede majka je uzbuđeno zastala pred dvorišnim vratima raspravljajući o novom „steklenim dućanu“ u kojem je taj dan kupovala. Shvatio sam iz priče da je „stekleni dućan“ nešto posebno. Pravi trgovački eldorado. U stvari to je i bio. Cijeli zidovi dućana bili su veliki stakleni izlozi kroz kojih se vidjela sva raskoš artikala za prodaju poslaganih na prozračnim policama. „Stekleni dućan“ bio je prava trgovačka revolucija u starom, olinjalom trgovištu Glina. Ubrzo je i on postao svakodnevnica jer su i „kod Metkoša“ i „kod Mrgana“ te i u drugim zadružnim dućanima napravljeni veliki stakleni izlozi koji su pozivali na kupnju. 

Tih dućana danas više, uglavnom, nema. Ostale su samo hrpe građevnog materijala i, eto, uspomene.