Autor:Miroslav Šantek
Ovdje doista, u pravom smislu riječi vlada grobna tišina. Parkiralište i prilazne ceste petrinjskog groblja sv. Benedikta izgledaju bolje od prometnica u samom gradu. Crni, teški mrak prvog dana studenog mjeseca se spustio rano na Petrinju. Već oko pet sati tama obavija gradske ulice i ovo mjesto koje je cijeli dan primalo posjetitelje koji su dolazili postaviti bukete cvijeća i plamteće lampione na grobove svojih članova obitelji ili prijatelja koji ovdje leže u vječnom snu.
Sada, oko 20 sati nema puno posjetitelja. Tek se ukaže pokretom poneki živi obris u prostranoj tami, gdje samo svjetlo većinom crvenih lampiona žari zrak iznad grobova. Kad se ljudske oči malo priviknu na novu situaciju vidi se raskoš upaljenih svijeća i grimiznih boja buketa cvijeća. Ponekog bi vjerojatno uhvatio i osjećaj straha i nelagode, ali ja svake godine na tu noć Dana mrtvih dođem vidjeti taj sjaj koji će kratko trajati.
Svi putevi ovog najvećeg petrinjskog groblja vode ka centralnom križu na kojem piše da je postavljen 1988. a ispod razapetog Božjeg sina je natpis: Ja sam uskrsnuće i život. Ispred njega, na betonskoj podlozi gori nepregledno more lampiona. Upaljenih za nečije duše s nekim tihim, privatnim molitvama. Njihova zajednička svjetlost stvara veliku toplinu. Tko se primakne bliže toj svjetlosti osjeti ugodu grijanja u prohladnoj noći. Iznad nas je nebo jako mračno i oblačno. Poneka kap nadolazeće kiše udari u metalni poklopac lampiona i u trenu nestane. Tamo dolje ispod nas Petrinja spava obavijena mrakom, slabom maglom i uličnom rasvjetom. Iz dimnjaka kuljaju dimovi. Lete iznad mora krovova. Uskoro će pasti duboka noć i teška kiša. Tad će se u potpunoj samoći čuti samo udari kapi vode u vruće limove. I ništa više. Sve spava.