Autor:Miroslav Šantek
Dan je kao stvoren za spavanje. Tmurno, oblačno nebo s pokojom kišnom kapi navuklo se nad Petrinju. U rano popodne se ruševni centar grada polako ponovo počinje pretvarati u oazu tišine, a mene koraci vuku kroz to ruševno mrtvilo do zelenila gradskog parka. Nitko po ovoj mokrini i hadnoći ne sjedi na klupama, prolaznici su rijetki, a zaštitne ograde oko oštećenog glazbenog paviljona savijene su od bijesnih udaraca noćnih ptica koje lutaju kroz noćnu depresivnu pustoš. Oni ostavljaju svoje tragove. Zdanje sv. Lovre se uzdiže u mutno nebo, na tornju mu nedostaje križ koji se odlomio i pao onog potresnog dana, a pored njega su ruševine kuće u kojoj se slavila umjetnost – umjetničke galerije. Danas je sve to nepostojeće. Daleko u prošlosti i neizvjesnoj budućnosti. U blizini je i napuštena zgrada nekadašnjeg Doma kulture ili Hrvatskog doma, a zatim slijedi niz stambenih zgrada u kojima nitko ne živi već skoro godinu dana. Ako bi čovjek ostao duže na ovom mjestu mogao bi osjetiti miris ustajalosti iz tih napuštenih soba polomljenih zidova i mogao bi čuti poziv u pomoć. Tek nekoliko automobila koji su se upravo parkirali s druge strane ceste i iz svojih limenih utroba pokazali mlade djevojke, skockane za nečije današnje svatove kako veselo i prpošno grabe prema vratima obližnje gostionice, ugodno narušavaju ovu ozbiljno depresivnu sliku. Pjesnik bi rekao da njihove kose bude sjetu.
Ali tu, u grmlju omeđenom prostoru parka kojeg stari Petrinjci nazivaju Čarobnim kutićem događa se nešto vrlo čudno i neuobičajeno. Na blatnu podlogu postavljeni su ozvučeni mikrofoni. Oko njih se kreću ljudi. Poneko puši, poneko čita nešto iz papira koje drži u rukama, a mnogi se griju uz čašicu žestokog pića. Znate kako kažu – ne možeš doći u Petrinju a da ne popiješ nešto domaće. Ovi ljudi su pjesnici. Književnici. Pisci. Umjetnici. Neka fina spika ovog grada. Cupkaju po ovoj hladnoći i u mikrofon izgovaraju stihove. Uvježbavaju se prije početka koji će uskoro krenuti. Prepoznajem njihova lica. Ines Kosturin, Miroslav Kirin, Vid Bešlić. Mnoga ne znam. Prvi put ih vidim, ali to nije ni čudo. Oni su zagrebačka ekipa. Snimatelji. Ovdje su rasprostrli svoju digitalnu aparaturu i spremni su zauvijek zaustaviti i snimiti riječi koje će ovi pjesnici čitati. Oni su ljudi iz produkcijske kuće Audio Store Transonica koja se bavi snimanjem audio knjiga i stoji iza prve domaće aplikacije za njihovo slušanje – book&zvook. A najnoviji zvučni zapis koji se kroz par minuta priprema zove se ‘Grad po mjeri čovjeka koji može voljeti’ i dolazi iz duše i glave sad već nadaleko u književnim vodama prepoznate i poznate Petrinjke Monike Herceg. Njene još neobjavljene pjesme bit će snimljene i kao audio zapis ponuđene svim zainteresiranima, a sve je to dio programa Godina čitanja koji je financiran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Ne trebate biti dugo u njenom društvu da shvatite da je ona nepopravljivi lokal patriot. Bitno joj je da se što više čuje za Petrinju i da se što više događaja održi u gradu, pa makar i u ovakvim, nemogućim uvjetima – snimanje audio zapisa ispod otvorenog neba na vjetru i oblacima iz kojih svakog trenutka može smočiti hladna kiša je jedinstven. Nitko nikada prije to nije napravio u ovom gradu. Monika želi da se stvari brže pomaknu s mrtve točke i da se osposobe prostori u kojima će ljudi uživati i graditi kulturu. Ekipa pored nas se uhvatila mikrofona. Sve je bilo spremno za snimanje. Ovako, gledajući ovaj prizor sa strane ne mogu se oteti dojmu da imam osjećaj kao da sam upravo uletio u kadar kultne američke serije iz devedesetih – Život na sjeveru. Monika kaže da ju Petrinja sve više vuče. Mada već dugi niz godina živi u blještavilu i živom ritmu metropole, sve više dolazi kući. Sve više dolazi u Petrinju. Pogotovo nakon potresa i svih tih nevolja koje su je zadesile. Mišljenja je da joj je Petrinja puno dala i da na neki način mora joj vratiti taj dug. Treba se vraćati – veli.