Spas u zadnji čas: Bado je utrčao u filmsku scenu

Autor:Miroslav Šantek

Obrati li čovjek malo pažnju ili se se nađe na pravom mjestu u pravom trenutku, može, ako brzo reagira, snimiti i biti svjedokom filmskih scena u središtu Petrinje. Nažalost, ovo nije bila odglumljena scena iz nekog filma katastrofičnog žanra, već brutalna stvarnost. Brutalna zbilja.

Gundulićeva ulica. Kratka ulica u kojoj su se nanizale kulturno neprocjenjivo vrijedne stare zgrade iz davno prohujalih vremena, građene prezicnim rukama davno umrlih majstora gradnje, a koje su sve do tog nesretnog potresa koji je unazadio i zauvijek promijenio petrinjsko lice služile za učenje i životno obrazovanje djece. I Srednja škola Petrinja i 1. Osnovna škola su pretrpjela tolika oštećenja da su pregledom proglašena i označena kao neupotrebljiva i vrlo opasna po prolaznike. Život, kako god da se okrene, ne može stati. Ljudi prolaze pored prijetećih komada krovova i zidova koji izgledaju kao da će se svakog trena srušiti i nekoga teško ozljediti ili još gore usmrtiti. Pogotovo zgrada 1. Osnovne škole koja u ovakovm izdanju izgleda potpuno sablasno.

A onda je prije nekoliko dana došla jedna firma sa zadatkom i misijom da otkloni prijeteće elemente s ruševinih zidova i krovova i da sanira krovove građevina i dovede ih u puno sigurnije stanje za prolazak građana bez straha da će ih nešto nenadano poklopiti po glavi s visine. Dovezeni su teški strojevi koji su krenuli s radom prvo na Srednjoj školi, a onda se na radilištu ukazao onaj čudovišni stroj s rukom koja gricka i lomi sve što dohvati. I tu ustvari počinje naša priča.

Dvije odvažne profesorice Srednje škole , Štefica Vidušić i Tanja Polanščak su stavile šljemove na glave i kroz okoliš raspucalih zidina ovog starog zdanja popele se na potkrovlje i uzele neke njima vrijedne stvari,prijeko potrebne za nastavu cvjećarstva koje predaju u sada neim tuđim prostorima bez opreme. Bile su sretne kad su bar dio opreme skinuli s tavana, a hvale i djelatnike koji su se razmiljeli po unutrašnojsti tog zdanja i koji su im pomogli.

A onda je na scenu stupio Bado. Tako ga zovu, a pravo ime mu je Josip Matijević. Na radnom mjestu domara Srednje škole, ovih potresnih mjeseci imao je, a i dalje ima posla preko glave. Kad je vidio da je stroj grickalica počeo doslovce gristi i lomiti gornji dio 1. Osnovne škole, signalizirao je upravitelju stroja da na trenutak prekine rad i pohitao rukama odšerafiti i iščupati rampu koja se nalazi na prolazu između ove dvije škole. Svom snagom i žarom se posvetio ovom poslu i uspio je taj poveći predmet iščupati iz ležišta. Potres ju je malo oštetio, ali Bado kaže da će još ona poslužiti i da je njena vrijednost petnaestak tisuća kuna. Sklonit ću je negdje na sigurno -veli Bado. Sve do nekih boljih vremena, kad će opet poslužiti. Vidjevši njegov čin, dotrčali su radnici firme koja obavlja ove sanirajuće poslove i pomogli mu da ju odnese i pohrani na sigurno. Pola sata kasnije, to mjesto gdje se nalazila rampa više nije ličilo na sebe. Na njemu su bile tone i tone građevnog materijala koji se srušio pod udarom željezne ruke neumoljivog rušilačkog stroja.