Čestitam Hrvatskoj i Srbiji na prolasku na Svjetsko prvenstvo, nije ni čudo da smo prošli s obzirom da nam svi “mozgovi” igraju u inozemstvu. Uvijek me zanimalo kako da ex-Yu države nikada nisu uspjele vrhunske sportske rezultate transformirati u ostale sfere života? Kako objasniti taj fenomen? Prvo, krenimo samo od uspjeha sportaša. Uspjesi sportaša su u velikoj većini slučajeva rezultat ogromnih individualni napora pojedinaca i njihovih najbližih, a ne strukturnog pristupa sportu. Dončić, Modrić i Đoković bi uspjeli da su se rodili i na Madagaskaru.
Zadnji strukturni pristup sportu na državnoj razini smo imali upravo u Jugoslaviji i velikim dijelom sav elan sporta nam nose upravo osobe iz stare škole ili njihovi nasljednici.Drugo, sport ne zanima političare, to je samo još jedna “obljetnica” na kojoj će se poslikati i skupiti bodove. Zato i postavljaju osobe u visoka sportska tijela od HOO, HNS, HKS, HTS i nadalje, koji ne doprinose sportu i tamo su sami zbog sebe, dok vrhunski stručnjaci su stavljeni po strani. Sport je izvrsno sredstvo za dati “kruha i igara” narodu i to “odlično” koriste zadnjih 30 godina.
Nogomet sam živio od svoje 6. godine i prošao sam sve lige i selekcije u RH. Treniralo se redovno 2x dnevno a znalo je biti dana kada se treniralo i 3x dnevno. Nogomet sam volio jer je to bilo jedino mjesto u društvu gdje sam se osjećao ravnopravan. Rijetkost u našem društvu. Kada bi obukao kopačke nije bilo bitno tko si ni što si, da li ti je tata ministar, jesi li bogat ili siromašan – jedino što je bilo bitno su performanse na terenu. Iako sam imao protivnike u igri, jedini pravi protivnik sam bio sam sebi i shvatiš da “veze” u igri 1 na 1 ne pomažu. Znao sam da sav rad koji uložim u procesu treninga će imati vidljivi output i zato sam bio motiviran na svakodnevno usavršavanje.
Upravo iz toga razloga naši sportaši su svjetski konkurentni jer postoji uveliki “fair-play” i daju maksimume od sebe u svojem radu. Najbolje je lako diferencirati od ostalih. Ostale ekonomske i društvene sfere nažalost nemaju takvu sposobnost filtriranja “žita od kukolja” i kukolji nam se podmeću stalno. Građani svjesni ovoga, ni ne daju svoj puni potencijal u domeni poslovnog, jer u većini slučajeva rad nije valoriziran.Tek kad počnemo na ovim područjima valorizirati rad i zalaganje, a ne “čiji si i s kim si” mi ćemo kao društva krenuti prema naprijed.Sport u ex-YU iako je korišten kao manipulativno sredstvo u jeftine političke propagande, sport je za naše narode sa ovog poručja bio i ostao jedino mjesto gdje si mogao biti potpuno slobodan. Samo potpuno slobodan čovjek može uistinu dosegnuti svoj puni potencijal i biti uspješan.
Preneseno s dopuštenjem autora sa službene facebook stranice dr.sc. Dejana Kovača